Zemlja pjesnika

Zemlja pjesnika

Nikica Talan, Povijest portugalske književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Godine 1982. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu otvoren je dvogodišnji (kasnije i trogodišnji) slobodni studij portugalskoga jezika i književosti. Donedavno je studentima bio na raspolaganju tek pokoji premaleni rječnik portugalskoga jezika, par natuknica iz Enciklopedije te Portugalska književnost Mirka Tomasovića, objavljena 1974. u sklopu edicije Povijest svjetske književnosti. Premda neupitne vrijednosti, ta je povijest pozaostala u razvoju, stiješnjena između svojih romanskih susjeda na broju 4 prethodno spomenute edicije, te je ostavila dovoljno prostora za popunjavanje i proširivanje.

Autor nove Povijesti, Nikica Talan, redoviti je profesor portugalske književnosti na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dosad je objavio preko stotinu znanstvenih radova i članaka posvećenih portugalskoj književnosti, posebice pjesništvu, koje neumorno prevodi. Krajem prošle godine, nakon Osnova gramatike portugalskog jezika, objavljena su njegova dva rječnika, Portugalsko-hrvatski te Hrvatsko-portugalski rječnik. U tom velikom paketu Školske knjige izašla je konačno i ova Povijest portugalske književnosti.

U pravi čas. Naime, počevši od sljedeće školske godine, studij portugalskog jezika postaje punoljetan jer dobiva status dodiplomskog studija.

Ta povjesnica namijenjena je budućim i (do)sadašnjim studentima luzitanistike i romanistike općenito, te komparativne književnosti, ali i čitateljima izvan sveučilišne sredine. Unatoč njezinoj didaktičkoj, odnosno udžbeničkoj namjeni, nekim je dijelovima portugalske književnosti posvećena osobita kritička pažnja. Takav je slučaj sa srednjovjekovnim galješko-portugalskim pjesništvom koje stoji na samom početku portugalske književnosti. To je pjesništvo doseglo svoj vrhunac zahvaljujući doticaju s provansalskom trubadurskom lirikom. Navode se zanimljive teorije u vezi s nastankom kulta udvorne ljubavi i njoj pripadajućega pjesništva. Tako se trubadurska poetika predstavlja kao simptom jačanja individualizma te ideala slobode, nagovještajući Renesansu. Teza je to portugalske pjesnikinje Natalije Correie, koja srednjovjekovnu podvojenost duha i tijela čita kao psihološku strategiju moralizatorskih snaga koje pod tom maskom zakrivaju projekt vladanja nad individuom. Visoko vrednovanje ljubavi, kao i žene, usmjereno je dakle protiv autoriteta vlasti i sputavanja slobode.

Prodor provansalske škole u Portugal obogatio je već postojeću bogatu lirsku tradiciju sjeverozapadnog dijela Iberskog poluotoka. Riječ je prije svega o pjesmama o prijatelju (cantares de amigo), galješko-portugalskom nacionalnom endemu. Radi se o poeziji pučkog podrijetla koju je izvodila žena za proštenjarskih svečanosti. U njoj već nalazimo tipično portugalski osjećaj sjete i čežnje (u ovom slučaju izazvan odsutnošću dragoga) iskazan teško prevodivom portugalskom riječi saudade.

Nakon prikaza portugalskog srednjovjekovlja, slijede poglavlja posvećena epohama renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma i realizma. Ta su razdoblja sustavno obrađena, povijesne okolnosti jasne, a pisci i njihova (najvažnija) djela u uskoj su vezi s kulturno-povijesnim kontekstom.

Osim prethodno navedenom ranom portugalskom pjesništvu, u ovoj je povijesti posebna pažnja pridana književnosti 20. stoljeća (posebice poeziji) i time je možda najviše zadužila sve zainteresirane. Poglavlje počinje izmima s kraja 19. i početka 20. stoljeća: neoromantizam (preživljavanje romantičarskih tendencija objašnjeno kulturnom zaostalošću Portugala), saudosizam (prema Talanu, pjesnička apologija saudadea), dekadentizam, simbolizam. Slijedi središnja ličnost modernoga portugalskog pjesničkog naraštaja, Fernando Pessoa i njegov krug (heteronima i sljedbenika), te neorealizam i nadrealizam. Posljednja dva potpoglavlja rezervirana su za portugalsku prozu i poeziju druge polovice 20. stoljeća umanjene ipak za tri zadnja desetljeća jer, kako se čini, svaka povijest književnosti (u nedostatku vremenskog odmaka) nužno ima svoj rep.

Ova povijest napisana je vrlo vješto i čita se u kontinuitetu, zahvaljujući upotrebi fusnota koje sadrže podrobnije podatke o određenim autorima ili djelima. Tako je dodatno izbjegnut pretjerani biografizam kao i suha bibliografija. Portrete uvrštenih pisaca odlikuju koherentnost i preglednost, što je rezultat autorovog dugogodišnjeg bavljenja poviješću portugalske književnosti. Osim u znanstvenim radovima, ta je povijest neizostavan dio predavanja profesora Talana koji joj pristupa ozbiljno i s velikim interesom, ne propuštajući pritom demistificirati mnoge portugalske mitove. Tako predstavljajući jednog od najglasovitijih portugalskih historiografa, Joao de Barrosa, čovjeka u šaci državne politike, napominje kako je dotični kako bi pravovjerno obavljao svoju dužnost, usvojio Ciceronov koncept povijesti prema kojem je prvi zakon ne lagati, a drugi ne ispričati sve što je istina.

Istina je i to da je Portugal dao mnogo vrhunskih prozaika, ali kako i sam autor ove povijesti priznaje, u njoj je više pažnje posvećeno poeziji nego prozi, jer Portugal je prije svega zemlja pjesnika. Unatoč tome, bitan dio ovog pregleda posvećen je i prozi, koja je privukla pozornost svijeta osobito nakon što je Saramago 1998. dobio Nobelovu nagradu (u tom je smislu indikativan broj njegovih romana na policama naših knjižnica).

Talanova Povijest ne nameće se kao zamjena za raniju Tomasovićevu. Unatoč samoj činjenici da je potonja dvjestotinjak stranica kraća, obje je poželjno čitati i to kao dva zasebna teksta, koja se nadopunjuju u slovu i slikama.

Majda Bojić