Vrline osuđene na tajnost

Vrline osuđene na tajnost

Zdravko Tomac, Predsjednik (Protiv krivotvorina i zaborava), Slovo M., Zagreb, 2004.

Uvijek je teže promišljati stvari s kojima se slažeš. Ponovljeno izdanje političkoga životopisa prvoga hrvatskog predsjednika iz pera doktora Zdravka Tomca stavilo me pred takvu kušnju. Razlike u stavovima između recenzenta i autora ovdje su u nijansama. Osobno bih tek više naglasio neke aspekte Tuđmanove nutarnje politike, osobito iritantne ljudima moje generacije i slična mentalnoga sklopa: dakle, ljevičarima, nacionalno osjetljivima, ali i načelno opredijeljenima za demokratski dijalog i uvažavanje druge osobe, ma kakva ona bila. Tuđmanova nestrpljivost, povremeno javno iskazivanje osobnih animoziteta, potreba da se okruži ljudima koji će mu dopustiti da ih ponižava, kao i dodvoricama od kojih mu je ne baš tako mali broj okrenuo leđa prvom prigodom, neprekidno dociranje, superiorno zaštitnička poza u gotovo svakoj prilici - sve su to elementi kontroverzne osobnosti koje ni Tomac nije zaobišao.

POZADINA DETUĐMANIZACIJE

Jedino, on od njih ne pravi argumente za posvemašnji obračun s Tuđmanom, kao ni platformu za tako popularnu detuđmanizaciju, termin čiju pozadinu raskriva ova knjiga čija je polazišna teza da se predsjednikovim imenom počelo tržiti nimalo pošteno, a ni bezazleno. Tuđmanovim kritičarima u Hrvatskoj danas, po svemu se čini, ponajmanje je do objektivne kritike, a kada razgrnemo kamuflažne slojeve njihove strategije, čini se da im nije ni do bilo kakve istine o konkretnom čovjeku i njegovoj ulozi u povijesnim događanjima. Kritizirati ovoga čovjeka ne samo da se nametnulo kao kriterij građanske pristojnosti, nego je postalo i sasvim zgodnim načinom da se upute poruke o državi koja je u dobroj mjeri nastala i njegovom zaslugom. Jer, smiješno je reći da Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tuđmana, kao i to da bi ona bila bolja ili lošija bez njega. Naprosto, on se našao na mjestu otkuda ga ni jedna povijesna interpretacija ukloniti ne može. A, uza sve brojne slabosti, imao je, podsjeća nas Tomac, i osobine nužne za ulogu i doba u kojoj se odvijao igrokaz što bi, bez tuđmanovske gotovo sumanute upornosti i fanatične vjere u vlastitu misiju, prošao još gore nego što je prošao.

Budući da se pod krinkom kritike nameće neupitan sud dobro organizirane manjine, svjesne moći medija i spremne uporabiti suptilne tehnike subliminalne retorike, potrebno je danas jasno reći kako je većina aktualnih rasprava o predsjednikovu liku lažna. Pod parolom stvaranja objektivne slike o čovjeku i vremenu prodaje nam se jedna od najopasnijih krivotvorina o nama samima. Da stvar bude i tragičnija, ovaj narod ništa nije naučio od činjenice da su takozvane povijesne istine o njemu najčešće falsifikati njegovih eksplicitnih ili prikrivenih gospodara. Budući da koncept suvremene građanske demokracije u dobroj mjeri nije ništa više od organizirana stvaranja pristanka, potrebno je nedvosmisleno prozreti na što to danas ima pristati hrvatski narod. Odgovor na to pitanje na najprecizniji mogući način nudi Tomčeva knjiga. Dovoljno je samo prolistati njezine naslove i podnaslove pa da nam na prvi pogled bude jasno o čemu je tu riječ.

BOJNO I POLITIČKO POLJE

Njezin najteži iskaz jest da povijesne krivotvorine o Hrvatskoj ne bi imale uspjeha bez znatne potpore u Hrvatskoj. »Povijest se nažalost ponavlja jer dio ’elite’ hrvatskog naroda, neposredno nakon što smo stvorili svoju državu, ponovno traži nove gospodare.« Nije to, nažalost, ni tako nova teza. Još je Ernest Bauer, pišući o hrvatskoj ratnoj sili u povijesti, ustvrdio kako su Hrvati bili dobri vojnici, ali da njihova ratna vještina nikada nije našla primjerenu političku artikulaciju. Uostalom, nešto slično rekao je davno prije i Filip Grabovac o Hrvatima, koji nikada ne će zakasniti na bojno polje, ali zato redovito kasne na polje političkih odluka. Grabovac, iako lojalan podanik mletačke države, svoje teze platio je glavom. Neki od krunskih svjedoka protiv Hrvatske nadaju se, valjda, izbjeći njegovu sudbinu. Oni drugi pak animozitet spram svega što počinje na h, umataju u mondijalističke teze i potpuno izjednačenje svakoga rodoljublja s nacionalizmom.

Mogli bismo parafrazirati prastaru istinu i ustvrditi da ridikuloznost teorije zavjere ridikuloznijima čini samo naivne koji vjeruju da nikakve zavjere nema. A ona je pred nama, bjelodana i jednostavna. Kaže Tomac: »Sve se više nameće javno raspoloženje da Hrvatska nema alternativu, odnosno da je naš najveći nacionalni interes bespogovorno i poslušno služenje stranim interesima.« Rečenice poput te nužno nameću i pitanje nije li kasno. Nije li kasno za zemlju gdje ljudska prava »štite« dojučerašnji krunski svjedoci montiranih boljševičkih suđenja? Nije li kasno za zemlju gdje isti Domovinski rat javno nazivaju takozvanim? Nije li kasno za narod čiju povijest krivotvori tužiteljstvo jednoga politizirana suda kako bi skinulo »krivnju, posrednu i neposrednu, s međunarodne zajednice za počinjene zločine i stradanja, te Š...Ćmijenjanjem prošlosti stvorili temelje za projektiranje budućnosti u skladu s interesima međunarodne zajednice.«

Zdravko Tomac ne dijeli moje sumnje, ma koliko njegovi navodi zvučali dramatično. Njegovo studiozno izlaganje savršeno dosljedno vodi završnoj poruci: »Na hrvatskom narodu je sudbinska odluka - hoće li takve krivotvorine prihvatiti ili će ih energično odbaciti.« Radi nje je ova knjiga i napisana. Analitična, vjerodostojna, odmjereno distancirana i ni trunak adorantska, knjiga je isto tako i nesustegnuta u javnom nabrajanju zasluga osobe čije su vrline danas osuđene na tajnost.

Antun Pavešković