Vandali naprijed, ostali stoj!

Vandali naprijed, ostali stoj!

Etičnost složenoga problema zaštite arhitekture počinje sa shvaćanjem da stare strukture same po sebi u novom vremenu grade dio novoga prostornog odnosa, a ne da se nova misao nameće postojećoj prostornoj strukturi bez logike organskoga rasta. Baštinjena arhitektura nosi već u unutarnjoj prostornoj strukturi mogućnost novoga prostornog odnosa u svakoj budućoj revitalizaciji, ako revitalizacija i novi prostorni odnosi izlaze iz postojeće arhitekture, iz njezine duše

Vrijedna graditeljska baština najprisutniji je način žive prošlosti u suvremenom vremenu i društvu. Njezino trajanje i valorizacija nose smisao kontinuiteta, nadahnjuju i omogućuju novu, buduću kreaciju, novo vrijeme. Umjetničko djelo prošlosti ostvaruje egzistenciju u vremenu samo u neprestanu doticaju s ljudima i okolinom. Odnos prema djelu mijenja se s vremenom, no djelo samo nosi uvijek svoju osnovnu umjetničku namjeru i smisao.

Prepoznavanje graditeljske baštine složen je intelektualni proces u kojemu nije riječ samo o individualnom doživljaju djela, nego o priznavanju njegove vrijednosti u širem društvenom smislu. Jedna od posljedica takva odnosa stalna je briga o čuvanju spomenika i omogućavanje njegove egzistencije u punom izražaju bez oskvrnuća koje bi mogla donijeti naknadna intervencija na spomeniku ili u njegovoj okolini. Čini se da je to najspornija faza obrade djela kao spomenika, jer upravo tu javljaju se mnogi nesporazumi. Zrelost društva vrlo se dobro može mjeriti njegovim odnosom prema kulturnoj baštini.

KREATIVAN ODNOS PREMA PROSTORU

Prošle su građevne epohe zastupljene u novom životu, mi ih želimo sačuvati u njihovoj autentičnosti i uključiti u život, jer nas one uvijek nanovo grade, jer su one dio naše kulture. Suvremeni pristup zaštiti kulturne (arhitektonske) baštine evidencija je, dokumentacija, sistematizacija i znanstvena obrada spomeničkoga djela, briga o održavanju i zahvati na ugroženim objektima, sprečavanje nasilna izdvajanja iz prirodnog i povijesnog slijeda. Cilj tog napora ispravno je znanstveno predočavanje prostornoga stvaralaštva, ne u muzeološkom smislu, nego u novom životnom funkcioniranju, gdje spomenik prošlosti živi u sadašnjem vremenu, gdje postaje poticaj svakoj budućoj akciji u području prostornog stvaralaštva. Iako zasnovana na egzaktnim znanstvenim spoznajama, zaštiti se može pripisati stanovita doza romantike, no one romantike koja nikada nije strana čovjeku i koja uvijek ostaje sastavni dio svakog iskrenog odnosa prema umjetničkom djelu.

Kreativni odnos prema prostoru prošlosti onaj je moment koji nas zanima, jer on omogućuje shvaćanje i građenje novog integralnog prostora u kojem su stare strukture misaoni i praktički graditelj novih vrijednosti. U pristupu tom složenom problemu voditi mora samo logika životnog rasta i sama narav arhitekture, to jest, značenje i vrijednost prostornog odnosa zadana unaprijed.

Ako usvojimo maksimu da je suvremeni prostor suvremeno shvaćanje prostora, onda se to najviše i najizravnije odnosi na prostor koji smo naslijedili.

Problem zaštite moderne arhitekture treba razlagati putem teorijskog pristupa vrijednostima moderne, koju vidim kao dogradnju i slijed povijesnosti sveukupnoga prostornog stvaralaštva u nas i, dakako, usporedno sa svjetskim zbivanjima kojih smo između dva svjetska rata bili aktivni sudionici.

VRIJEDNA POVIJESNA PAMĆENJA

Nasljeđe našega modernog graditeljstva mjereno ostvarenim djelima, mnogobrojnim neostvarenim projektima i novom mišlju koju je unijelo u našu kulturnu sredinu nedvojbeno je veliko, važno i vrijedno. Moderna arhitektura prve polovice dvadesetog stoljeća nosi velike, još nedovoljno rasvijetljene vrijednosti duha, za povijest važnoga vremena mnogih avangardnih previranja, od društvenih do umjetničkih, noseći i svu raznolikost i antagonizme tih gibanja.

U estetskom smislu moderna arhitektura još nije cjelovito vrednovana. Moderna arhitektura nije još nažalost postala povijesno pamćenje, vlasništvo cjelovitog duhovnog i kulturološkog obzorja. Za to ćemo dobrim dijelom kriviti namjernu, ili tek nehajnu (?) nebrigu onih koji su administrativno vodili našu kulturu, a i arhitekte same, zbog nehaja ili neborbenosti.

Ipak, već gotovo stogodišnja stvaralačka vrijednost treba danas brižnu fizičku zaštitu. Naravno, takva zaštita slijedi tek nakon visoko izgrađene svijesti o čuvanju baštinjenih vrijednosti modernoga graditeljstva. Kao što štitimo građevine prošlih stvaralačkih epoha, vrijeme je da štitimo i vlastitu burnu epohu i sve njezine ključne korijene, koje tako često volimo zvati korijenima našeg vremena, previranja i ostvarenja, jer možda baš u avangardi leži ključ buduće epohe.

Hrvatska se arhitektura prve polovice dvadesetog stoljeća ostvarivala usporedno sa svjetskim zbivanjima i ostvarivala vrhunska djela u svjetskim razmjerima. Mi to možemo meritorno tvrditi, ali istodobno moramo to i svijetu pokazati, a znamo kako je to teško. Nažalost, svoju situaciju često samo kompliciramo. Nužnost zaštite naše moderne arhitekture više je nego očita i posljednji je čas da se na to upozori i da se u tom smislu djeluje. Vrhunske vrijednosti moderne arhitekture propadaju nam pred očima, ili kao posve zapušteni, ili nasilno uništeni objekti. Opasnost pregrađivanja, neprostudiranih popravaka i rušenja svakodnevna su pojava. Važno je upozoriti da te vrijednosti prelaze naše nacionalne okvire i bitan su dio europske kulturne i umjetničke baštine.

Zaštita arhitektonske spomeničke baštine u prvom je redu etički čin. Čuvanje žive povijesti modus je našega življenja i mogućnost svake stvaralačke akcije. Čuvanje je to nacionalnog, ali i vlastitog pamćenja, bez kojega slijedi rasap duha, to jest rasap moguće zdrave budućnosti. Čuvanje spomeničke baštine, čiji je važan dio i čuvanje novijih vrijednosti, naš je najneposredniji dodir s poviješću i naša najneposrednija projekcija u buduće vrijeme. Povijesno pamćenje ovdje prerasta u povijesnost koju živimo i kojom otvaramo budućnost novoj povijesti, koju ćemo i opet stvaralački živjeti.

POVIJESNO MIŠLJENJE

Etičnost složenoga problema zaštite arhitekture počinje sa shvaćanjem da stare strukture same po sebi u novom vremenu grade dio novoga prostornog odnosa, a ne da se nova misao nameće postojećoj prostornoj strukturi bez logike organskoga rasta. Baštinjena arhitektura nosi već u unutarnjoj prostornoj strukturi mogućnost novoga prostornog odnosa u svakoj budućoj revitalizaciji, ako revitalizacija i novi prostorni odnosi izlaze iz postojeće arhitekture, iz njezine duše.

Moderno i suvremeno građenje uključuje u sebi i svijest o zaštiti i čuvanju svih vrijednosti prošlosti, pa i onih najnovijih.

Suvremeni prostor suvremeno je shvaćanje prostora, a ne samo prisutnost suvremenih materijala i formalnih oblika, zato je bavljenje arhitekturom i u ovom smislu do krajnosti isključivo pitanje etike ne samo stručne etike nego etike u širokom društvenom smislu.

Nakon devijacija kasne moderne nakon Drugoga svjetskog rata, nakon mnogih pojedinačnih boljih ili lošijih pokušaja arhitektonskog iskazivanja, preko zabluda, ali i nekih relevantnih ostvarenja postmoderne, te niza agresivnih i raznolikih nastojanja kratka vijeka, osjećamo danas ili stvaralačku prazninu, ili još nedefiniranu težnju za povratkom istinama moderne arhitekture prve polovice prošloga stoljeća. Ipak, nakon sažetaka cijele naše epohe nužno je otkriti i prepoznati one vrijednosti, bez obzira kojim su duhom ozračene, koje mogu nastaviti i koje će nastaviti stvaralački put arhitekture. U svijetu se to postupno događa uza sve izraženiji interes za avangardu prve polovice prošloga stoljeća, dakako, kritičkim promišljenim pristupom povijesti cjelovitoga duhovnog previranja, te današnjom mogućnošću mišljenja i ocjenjivanja. Vrijednosti ostaju prepoznatljive i njih želimo sačuvati. Zaštita moderne arhitekture postaje tako dio povijesnoga mišljenja, a u praksi ona mora biti djelotvorno i studiozno provođena.

ZAŠTITA JE HTIJENJE KULTURNOGA DRUŠTVA

Metode čuvanja i konzervacije spomenika arhitekture ne smiju postati životno ograničenje tog spomenika; one moraju, ovisno o pojedinoj situaciji, dopustiti njegovo novo prostorno funkcioniranje, opsežniji novi zahvat, što ne znači uvijek i novi materijalni oblik, zahvat koji će roditi posve novu vrijednost; u kojem slučaju i kako, pitanje je znanstvenoga proučavanja, opsežnih analiza i u najvećoj mjeri to je pitanje kreativnog odnosa prema djelu prošlosti.

Mali broj stručnjaka i stručnih službi ne može provoditi zaštitu ni zakonskim ovlaštenjima. Zaštita je htijenje kulturnoga društva i ona je ovisna o osjećanju i svijesti pojedinaca i, jasno, zajednice u cjelini, zajednice kojoj zaštita ne pada kao teret, nego moralna obveza prema sadašnjem i budućem vremenu. Upravo na sprezi društva i stručnih službi dolazi do najvećih nesporazuma, kobnih za spomenike, koje želimo i moramo sačuvati kao integralni dio svog života. Ipak, čini se da je uza svu profesionalnost nužan i stvaralački entuzijazam i osjećaj etičke odgovornosti.

Teoretičari arhitekture ne pokazuju pravilno ni dovoljno taj iznimno važan problem i time pokazuju do kojega su stupnja spoznali suvremeni problem moderne arhitekture. Povjesničari pak taj problem shvaćaju, doduše ozbiljnije, ali u logičnim granicama koje su nedostatne živoj problematici kreativnog i vrijednog arhitektonskog građenja. Shvaćanje prostornog ostvarenja prošlosti kao spomeničke baštine građenje je svijesti u nama, svijesti o mogućem prezentnom postojanju i mišljenju kroz prostor.

Naša situacija katastrofalna je u tom smislu s obzirom na vrijednosti kojih smo baštinici. U našim prilikama postoje tek prvi pokušaji valorizacije, još nedostatni, dok smo u praksi, zbog neučinkovitosti provedbe zakona, izgubili već mnoge vrijedne objekte, a gotovo svi su već znatno devastirani, ili bitno fizički ugroženi. Izostale su sustavne povijesne studije, a za zaštitu u prvom je redu nužna svijest o povijesnosti trenutka, o čuvanju vrijednosti, a tek onda materijalne mogućnosti. Građenje svijesti društva odveć je dugotrajan posao da bismo u tome nastojali.

Zaštita arhitektonske baštine dio je zaštite sveukupne čovjekove okoline. Osim fizičke zaštite, tu moramo govoriti i o višem stupnju zaštite, a to je zaštita onih duhovnih vrijednosti koje arhitektonski spomenik nosi svojom pojavnošću i prenosi te vrijednosti na čovjeka i na okolinu, kao ne jedini činilac jedinstvenog sustava. Baštinjeni arhitektonski spomenik fizički gradi sredinu u kojoj se nalazi, ali još je važnije njegovo svojstvo da u određenoj sredini on ima određeno značenje i nosilac je prostornih, estetskih, kulturnih i povijesnih vrijednosti koje su ga gradile i kojima on neprestano gradi svoju okolinu. Zaštita arhitektonske baštine, dakle, bitan je i neizdvojiv element zaštite cjelokupne čovjekove okoline.

VANDALIZAM PREMA VLASTITOJ POVIJESTI

A što je u nas od moderne arhitekture zaštićeno? Na to će odgovoriti konzervatorski odjeli Ministarstva kulture ili zavodi za zaštitu; ali još je važnije pitanje, može li se uopće u našoj situaciji efikasno zaštititi zakonom štićeno? Do danas nismo vidjeli većih rezultata. Čini se da je efikasna zaštita arhitektonske spomeničke baštine jedino moguća, ne zakonom o zaštiti, nego isključivo i nažalost tek strogim provođenjem tog zakona, dakako s ustrajavanjem na primjerenim sankcijama. Primjeri koje ovdje pokazujem nisu posebno odabrani i tek su neznatan dio procesa razgrađivanja naše moderne arhitekture. Mislim da je beskorisno tumačenje primjera, koje će tek neki prepoznati kao vandalizam prema vlastitoj povijesti. Treba dakle angažirano djelovati propisima i zakonima, a tu je svaki stvaralac, nažalost, nemoćan. Kao eklatantan primjer spomenimo pojam vile kao graditeljske forme i načina života određene kulture. Posljednjih je desetljeća taj pojam nestao. Građenje u vrednijim zelenim dijelovima grada postaje isključivo profiterski posao i na vrijednoj parceli ne gradi se više obiteljska kuća, nego zgrada s više stanova, iskrivljeno i nedefinirano nazvana »urbanom vilom«. Da bi se vidjelo kako to izgleda, dovoljno je prošetati se sjevernim dijelovima grada. Tko bi gradio obiteljsku kuću, kad na tom mjestu može biti i desetak stanova? Nestalo je, dakle, vile kao karakterističnog obilježja građanske kulture i načina života. Vile pak koje smo naslijedili kao posebno vrijednu baštinu hrvatske moderne arhitekture u svjetskim razmjerima ugrožene su danas ili proizvoljnim neznalačkim preoblikovanjem, ili svojom ulogom kapitala koji se može višestruko oploditi. Zaštita vrijednoga modernog nasljeđa, a upravo su vile tu najugroženije, ključan je dio složene zaštite cjelokupne naše moderne arhitekture.

Na društvu u cjelini, a posebno na vlasti, osobita je odgovornost, da bude prisutna i omogući stručnjacima da djeluju po svojoj profesionalnoj etici, dakako, u korist zajedničke kulture i našega nacionalnog identiteta.

Mnogo je objekata nestručnim intervencijama i neznalačkim popravcima iskvareno, unakaženo, a često i potpuno upropašteno. Tomislavov dom na Sljemenu, vrhunsko djelo naše i svjetske arhitekture, uništen je još za života Stjepana Planića. Događalo se to i na više djela kojih su autori još bili živi i često sami htjeli intervenirati ili pomoći. Danas više nema i te mogućnosti, pa taj problem ostaje na savjesti ponajprije onih koji su izravno zaposleni na čuvanju graditeljske baštine. Ali ni tu nema stvaralačkog ni stručnog sluha, a možda ni mogućnosti za djelatnu i energičnu akciju. Zašto je tomu tako, tema je koja bi nas odvela na još jedno upitno područje.

ZAKON - PROVEDBA - SANKCIJE

No, što činiti u ovom trenutku, ako nećemo mirno gledati i sudjelovati u rasapu vlastitih povijesnih i kulturnih vrijednosti? Zaštita moderne arhitekture koja je već u pojedinačnim primjerima dijelom, ali samo formalno provedena, integralni je problem cjelovite zaštite spomeničke baštine, pa je samo tako treba i promatrati. Svijest o vrijednosti graditeljske baštine sporo se izgrađuje, dok iste te vrijednosti užurbano propadaju. Društvo mora biti sposobno zakonom te vrijednosti zaštititi. Zakon i postoji, ali je njegova provedba zakazala. Uz zakon, dakako, moraju slijediti drastične sankcije, jer bez njih je sve nastojanje promašeno. Vrijeme je da sebi konačno postavimo jednostavan program, ako znamo što hoćemo, i da ga isto tako jednostavno provodimo.

Takav bismo program mogli sažeti u ovim točkama:

1. Pojam baštine kao spomenika kulture mora biti sastavni dio opće edukacije, posebno obrazovanja arhitekata, kao znanstveno proučavanje moderne arhitekture u sklopu baštinjenih kulturnih vrijednosti, te obrazovanje široke javnosti putem medija.

2. Postupno i uporno graditi svijest pojedinca i društva, osobito onih koji sudjeluju u vlasti.

3. Ostvariti kratak i jasan zakon o zaštiti spomeničkih vrijednosti te organizirati njegovu učinkovitu provedbu i definirati sankcije kao jedino pravo, realno i moguće rješenje.

4. Organizirati službu zaštite spomeničke baštine koja bi djelovala uz visokostručne i znanstvene kriterije bez utjecaja trenutnih interesa vlasti, privrede, pojedinca te organizirati nadzor tijekom provedbe graditeljskih zahvata uz mogućnosti istodobna pokretanja pravnoga postupka i oštrih sankcija.

5. Tu ne može meritorno nastupati lokalna administracija, jer uglavnom nema kvalifikacija (stručnjaka). Ona mora posebno pozvati stručnjake, organizirati povjerenstva.

Tom se problemu mora pristupiti vrlo radikalno ako za nekoliko godina želimo vidjeti rezultate u našem okružju, ili će buduće generacije i nadalje jadikovati i ponovno otkrivati ono što smo znali, a kao stvaraoci nismo mogli učiniti gotovo ništa.

I na kraju jednostavan zaključak koji se tiče sudbine vrijedne arhitektonske baštine: kapital gradi, bez njega se ne može, ali kapital i uništava. Jedino organizirano društvo tu može naći i propisati optimalnu ravnotežu.

Tomislav Premerl