Turinine slike s izložbe

Turinine slike s izložbe

Turinina humanistička koncepcija prostora i kreativno-sintetički pristup fokusiran na čovjeka kao mjerilo svega i danas djeluju jednako snažno i uvjerljivo

Prošlogodišnja zagrebačka izložba o pedesetim godinama u hrvatskoj umjetnosti namijenila je arhitekturi i urbanizmu istaknuto mjesto u presjeku tadašnje umjetničko-kulturne produkcije. Sada je dobila izravan i spontan nastavak u obliku recentne izložbe u Galeriji Modulor, posvećene Vladimiru Turini (1913-68), važnom protagonistu arhitekture prijelomnih pedesetih. Komorni izlagački projekt, što će u trešnjevačkom Centru za kulturu potrajati do 24. veljače, još je jednom potvrdio naglašeni senzibilitet kustosice galerije Mirjane Adamović za izbor relevantne teme i idealnog timinga za njezino lansiranje. Valja odmah istaknuti da Slike s izložbe, kako je naslov prikaza projekata jednog od najdarovitijih hrvatskih arhitekata prošlog stoljeća, nije izdjeljak novijega datuma, nego je riječ o ponovnom izlaganju eksponata premijerno postavljenih davne 1957. u dvorani Društva arhitekata Hrvatske (danas Udruženje hrvatskih arhitekata).

DOZA NOSTALGIJE

Premda izložba ne pruža neka nova krucijalna saznanja ili vrednovanja Turinina opusa (barem ne znalcima i poštovateljima autorova lika i djela) njezino reizlaganje opravdano je i nužno iz više razloga. Uz zamjetnu dozu nostalgije inicijatora/konceptora izložbe Krešimira Ivaniša, motiv za ponovnim izlaganjem požutjelih i vlagom oštećenih eksponata ima snažno racionalno uporište u aktualnoj potrebi detaljnijeg uvida u pojedinačne opuse vodećih osobnosti pedesetih, zbog upoznavanja stručne i šire javnosti, napose mlađih genaracija arhitekata i studenata, sa u posljednji čas spašenom i sada dostupnom ostavštinom višestruko darovita autora, a ponajviše zbog obveze da se vrijedno djelo, što s vremenom nije ništa izgubilo od provokativnosti i suvremenosti, otrgne zaboravu. Naime, kako je zapisao Krešimir Ivaniš u tekstu skromna hommagea autoru, Vladimir Turina, »izraziti arhitektonski i pedagoški talent, rodonačelnik publiciranja i odmjeravanja vlastitog djela na elitnoj međunarodnoj sceni, vrsni polemičar i kritičar suvremenih pojava, danas je, 37 godina nakon smrti, u vlastitom cehu, pa čak i u matičnoj kući, Arhitektonskom fakultetu, zanijekan ili nepoznat«.

I zaista, u današnjoj kulturnoj javnosti Turina je gotovo zaboravljen. Na spomen njegova prezimena ljudi će prije pomisliti na španjolskoga skladatelja ili našega kirurga, scenografa, balerinu, a u leksikonima je njegova biografska natuknica svedena na nekoliko šturih podataka, bez navođenja bitnih projekata i važnih međunarodnih nagrada. Slična sudbina zadesila je i djelo što nam je ostavio u nasljeđe. Vrijedna i raznolika ostavština, uključujući kompletnu izložbu, zamalo je završila na smetlištu, vlastita kuća u Jurjevskoj ulici grubo je zbrisana ispod goropadne nadogradnje, a najvažnije ostvarenje - Maksimirski stadion - nepovratno uništeno brojnim dogradnjama.

POTENTAN I SENZIBILAN STVARATELJ

Nesretni kraj sjajne zamisli pejzažnog stadiona, što ga je autor naslutio u članku objavljenu još 1958. godine, uklapa se u tragičnu Turininu sudbinu. Život je prema njemu bio uistinu nepravedan. Silno potentan i senzibilan stvaratelj originalnim je i avangardnim idejama bio ispred vremena i iznad tadašnjih mogućnosti i standarda sredine, a strastveno i beskompromisno zalaganje za istinsku arhitekturu priskrbilo mu je uglavnom nerazumijevanje i izolaciju. Dosljedno odbijajući i samu pomisao o prilagođavanju pravilima proračunata i bezbojna tehničko-komercijalnog djelovanja Turina je rijetko dolazio u priliku oprostorenja svojih zamisli. Tijekom tri desetljeća karijere, unatoč brojnim osvojenim natječajima i međunarodnim priznanjima, realizirao je svega tri građevine. Žiriji su ga birali, kolege cijenili, studenti obožavali, a investitori zaobilazili. I njegova je prerana smrt u dobi od 55 godina, kada arhitekti tek ulaze u najzrelije stvaralačko razdoblje, samo potencirala niz tragičnih životnih i profesionalnih nepravdi. Nadajmo se da je taj niz, uza sve nepopravljive štete, završio i da je trešnjevačka izložba prvi korak u »reafirmaciji arhitekta dolično njegovu djelu«.

Kronološki koncipirana izložba obuhvaća dva najplodnija desetljeća autorova stvaralaštva, koja počinju i završavaju projektima kazališta: prvonagrađenim radom na međunarodnom natječaju za Državnu operu u Beogradu (1939) snažne plastičke ekspresije i eksperimentalnim rješenjem Kazališta u Zenici (1961). Između njih su kronološki nanizani projekti podijeljeni u dvije skupine. Prvu čine radovi nastali od 1940-50, a drugu oni iz pedesetih. Poslijeratno razdoblje svekolike obnove i iznimna graditeljskog poleta pravo je vrijeme za eruptivni Turinin talent i smjele vizije. Nastaju brojni projekti, često bez narudžbe, za nove gradske poteze na tragu Le Corbusierovih urbanističkih postulata, poput stambenoga naselja s prozračnim soliterima u zelenilu Varaždinske ceste (današnja Vukovarska) iz 1946. te pionirski iskoraci u novu tipologiju zračnih luka projektom Zračne luke u Botincu (1946-48).

FANTASTIČNA SPORTSKA TRILOGIJA

Najviše kreativne energije Turina posvećuje sportskoj arhitekturi, svojoj trajnoj opsesiji, što će mu donijeti nagrade i priznanjam ali i gorke trenutku. U kratkom razdoblju nastaje fantastična trilogija: Maksimirski stadion (1946-62), prvonagrađeno riješenje za Olimpijski stadion na Banjici u Beogradu (1947) te najizazovniji, međunarodno nagrađivan i publiciran, projekt Kombiniranoga plivališa na riječkoj Delti (1949). Pejzažno otvoreno borilište u Maksimiru, koncipirano po uzoru na starogrčki sklad čovjeka, prirode i arhitekture, dobiva dramatični završni akord u moćnoj i elegantnoj konstruktivističkoj zapadnoj tribini. Stadion u Banjici - manje pejzažni, a više arhitektoničan, s dvjema razmaknutim poluškoljkama utopljenim u teren, anticipacija je suvremenih stadionskih rješenja. Riječko plivalište futuristička je vizija s nizom funkcionalnih i konstruktivnih inovacija i originalnom formom valjkaste betonske ljuske izrazitog simboličkog naboja. Turina demonstrira arhitekturu sinteze u najmarkantnijem izdanju s maestralnim urbanističkim rješenjem povezivanja dvaju gradova, složenim funkcionalno-organizacijskim sklopom raznovrsnih sportskih borilišta i novim pristupom, koji arhitekturu tretira kao dinamičan, stalno promjenjiv i prilagodljiv sustav, a fleksibilnost diže na razinu grada. Taj projekt, koji je hrabro iskoračio u budućnost, prethodnik je vizionarskih projekata pop-arhitekture šezdesetih.

Osim Maksimirskoga stadiona sve ostale zamisli iz prvoga razdoblja ostale su nerealizirane, da bi tek u pedesetima Turina izbjegao prijetnji da postane papirnati arhitekt. Tada, pored kontinuirana rada na realizaciji stadiona, gradi stambenu zgradu u Križanićevoj (1955-7), razigrane plastične ekspresije pročelja s potezom lođa i balkonskim istacima te antologijsku interpolaciju Centra za zaštitu majke i djeteta (1953-56) u Klaićevoj ulici s interijerskim riješenjem bogatih prostornih odnosa, pažljivo modulirana osvjetljenja i birane palete boja, primjerene psihi djeteta. Paralelno nastaju i projekti za intervencije u gradskoj jezgri poput natječaja za neboder na početku Ilice (1953-54) i urbanističko riješenje poteza Ilica - Mihanovićeva (1958-59), kojim predlaže produžetak Lenucijeve potkove do Ilice.

Govoreći o izložbi Turina je naglasio kako je njome htio podcrtati da arhitektura integrira tehnička dostignuća s likovno prostornim stvaralaštvom. Po njemu je arhitektura sinergija umjetnosti i znanosti i odljev društva u kojem je nastala. Stoga su svi izloženi projekti pokušaj da se principi suvremene arhitekture provedu u život koliko je to moguće. Turinina humanistička koncepcija prostora i kreativno-sintetički pristup fokusiran na čovjeka kao mjerilo svega i danas djeluju jednako snažno i uvjerljivo.

Vinko Penezić