TUG - kratica za radost

TUG - kratica za radost

Monografija Teatra u gostima, 30 godina putujućeg kazališta 1974-2004.

»Ono što nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo.«

Meša Selimović

Čuh neki dan na radiju otprilike ovo: »Naša je znanost (publicistika i slično) o filmu na mnogo višoj razini od naše filmske produkcije.« Jadna li zadovoljstva! - pomislih. Kada god bih posljednjih godina otišla pogledati neki hrvatski film, pa i od onih boljih, nikada mi se nije posrećilo da nas u dvorani bude više od desetak. Reći ćete, tko vam je kriv što ne posjećujete premijere? Ispričavam se što u svojoj neupućenosti običnoga, možda samo malo radoznalijega, gledatelja jamačno i ne znam koliko je izvrsnih ne samo novinskih nego i ozbiljno analitičkih ili čak književno relevantnih tekstova o tim filmovima napisano, emitirano, tiskano, pretiskano, ukoričeno, no usuđujem se reći da bi mi bi kao gledatelju bilo kud i kamo milije da je obrnuto. Ne da nema umjetnosti riječi o filmu, naprotiv, neka je bude što više i što bolje, ali da ima i što više što gledljivijih filmova, koji ne bi djelovali kao da mrmore sami sebi u bradu, nego bi pokraj svega ostaloga poticali na dijalog, pisanje, studiranje... Umjesto da se osim gole reklame oko njih širi tišina i ravnodušnost. Da barem tu i tamo netko nekome u prolazu kaže: Pazi, ovo svakako moraš pogledati! Kinodvorane s hrvatskim filmom na rasporedu ne bi zjapile ovako žalosno prazne.

BRZINA, ALI OPREZ

Kada sam u davnim brucoškim danima počela pisati za novine, dobivala sam svu silu komplimenata, od kojih bi mi bilo samo neugodno. No kada bih negdje u autobusu, vlaku ili sl. sjedila nasuprot nepoznatom čitatelju ili čitateljici, koja bi upravo bila nagnuta nad stranicu s mojim tekstom, bilo mi je neopisivo zadovoljstvo vidjeti kako čita od početka do kraja. Jer, tko u novinama zapravo čita više od naslova, a na tekstu se zadrži dulje nego koliko treba da bi ga se dijagonalno preletjelo? Da bi te čitali, ne samo oni neposredno zainteresirani, koji možda traže svoje ime među recima, što će vam se neizbježno dogoditi ako pišete o kazalištu, morat ćeš se itekako potruditi. Reći sve što je potrebno i ništa što to nije. Ne polazi to za rukom svaki dan.

Ne smiješ si dopustiti da se razbrbljaš kao ja sada. Niti da ponavljaš već rečeno. Ili da odeš u digresije u kakvu me primjerice vabi sjećanje na autobus pun glumaca i tehničara DK Gavella, u koji sam na odlasku iz Varšave unijela snop svježih novina, pa me sjajan glumac, ugodan suputnik Mato Ergović zamolio da ih podijelim s njim, i odmah se bacio na čitanje kritike, čini mi se preksinoćnje predstave Krležina Kraljeva u režiji Dina Radojevića. Susjedi su ga nestrpljivo pitali: »Što piše, što piše?« A on je spremno odgovorio: »Č, ž, s, š, šć (to je značilo da je tekst na poljskom) i nekoliko naših imena!« Čestitao je odmah svima čija je imena razaznao.

U vrijeme kada dramskim kazalištima u nas ne cvatu ruže, možemo li se i mi poput kolega s filma (koji imaju prednost da se jednom viđenu filmu mogu samostalno vratiti u koje god vrijeme, koliko god ih je puta volja) tješiti kako je naše slovo o kazalištu moćnije i bolje od sama kazališta? Ne bih govorila o neposrednoj suvremenosti, tu mi je pregled nepotpun i pogled zamućen, nego bih radije o bliskoj prošlosti, koju možda već oplakuje optimizam pamćenja, emotivni subjektivizam sjećanja, no svejedno, vrijedi riskirati. Stalno upozoravanje koje novinski kritičar mora nametati samomu sebi: Brzina, ali oprez!, jamačno progresivno opada s povećanjem vremenske udaljenosti.

UVIJEK S RADOŠĆU

Koliko god mi se oduvijek sviđalo ime Teatra u gostima (kako u svojem razgovoru s nepotpisanim sugovornikom, pretiskanom u najnoviju monografiju, Teatar u gostima, 30 godina putujućega kazališta, iz one prethodne, Deset godina druženja, kaže veliki pokretač, redatelj, glumac Relja Bašić, tomu je imenu kumovao redatelj Georgij Paro), toliko mi nikada nije odgovarala kratica TUG, jer u to se kazalište uvijek odlazilo s radošću, nikada s tugom. Sve do danas kada ga, još je teško u to povjerovati, više nema ni u Lisinskom ni na cestama, a u monografiji između 82 umjetnika i suputnika koji su prošli kroz njega nalazim čak 14 zauvijek odsutnih, od legendarnoga propagandista Morica Danona i glumaca Franje Majetića, Ive Serdara, Zlatka Madunića, Đokice Milakovića do Fabijana Šovagovića, Zdravke Krstulović, Neve Bulić, Branka Bonaccija, Marije Danire, Antuna Kujaveca, Ljiljane Porobić - Afrić, Nede Spasojević, Branke Strmac. Ne preostaje drugo nego za vjernim im suputnikom Stjepanom Bahertom ponoviti, »Vječna im hvala i sjećanje«. Za ulomak o njima Bahert posuđuje za naslov latinski epitaf rimskoga glumca, koji neskromno kaže: »Često bijah mrtav, ovako još nikad«. Samo glumci mogu biti takvi altruisti da nas i s druge obale još žele nasmijati. Nikada dosta zahvalnosti!

Građa o trideset godina djelovanja Teatra u gostima u ovoj je monografiji uzorno sređena. Nevedene su sve predstave, njih 36, s danom premijere, brojem izvedbi, kojih jeu kupno 3741 u Hrvatskoj, 472 u inozemstvu, odigranih ukupno na 340 mjesta, u prosjeku svaka predstava po 130 puta, pred ukupnim gledateljstvom od 2 210 000 osoba. Pa ipak, koliko god rezultati u svakom pogledu bili impozantni, Relja Bašić na jednom mjestu kaže kako se ne bi ponovno upustio u tu pustolovinu. Vjerujem da ga je stajala odveć truda, odricanja, znoja i suza koje se iz gledališta ne vide, ali ipak...

U POTRAZI ZA NOVIM

Nije nimalo čudno što tako govori kada primjerice Stjepan Bahert u svojem iznimnom, za ovu ediciju, čini se, premijerno pisanu tekstu na jednom mjestu kaže: »Može se reći da nismo bili tetošeni, bili smo tolerirani. Nismo bili proganjani i onemogućivani. Promijenile su se države, promijenio se društveni i politički poredak, promijenili se režimi i vlade, ali za ovih trideset godina nikada nas nitko od mjerodavnih nije pozvao na ozbiljan razgovor i upitao kako radimo, kako uspijevamo krajnje racionalno i ekonomično poslovati? Nikada nas nitko nije upitao kakva je situacija na tzv. terenu, kakve su dvorane, organizacije, financijske situacije itd., itd. Vjerujte, nikada, nitko!« A koliko samo o dvoranama i pozornicama oni mogu reći! Ne samo o onima daleko od središta nego i o betonskom bunkeru nesuđenoga Doma kulture u Dubravi, kojima se nažalost sve više približuju srodne teme iz sama srca metropole, o kojima se zasada govorka, dok netko argumentirano ne vrisne: Kralj je gol!

Čitam Relju Bašića, urednika ove edicije Igora Mrduljaša, uvijek neodoljiva Fabijana Šovagovića, Vanju Dracha, tražim poznata lica na fotografijama, prelijećem fragmente o predstavama popabirčene u novinama, pa iako je ovo izdanje u svakom pogledu na razini većine ostalih slične vrste i namjene, nešto mi ipak ne da mira. U svakom slučaju previše je u njemu općih mjesta i općenito previše pretisaka. Da je Teatar u gostima tako udobno i samozadovoljno prepisivao jednu svoju predstavu u drugoj, umjesto da neumorno uvijek traži nešto novo, svježe, iznenađujuće, bi li na zadovoljstvo svih koji ga volimo na svom napornom putu poživio sve te godine? Osvojio i zadržao publiku, razoružao kritiku? Ostavio traga koji možda nije onaj definitivni certifikat, kakav se na jednom mjestu spominje, niti je to znanstveno utemeljeno raspoređivanje i dodjeljivanje mjesta u hijerarhiji besmrtnika, o čemu ima također riječi, ali je živa, još uvijek i zadugo uzbudljiva uspomena u umjetničkoj riznici svih koji zauvijek pamte predstave Teatra u gostima, orgije radosti i humora, trenutke sjete i tišine što su je znale izazavati.

PRVA U NIZU

Dakako, svatko ima pravo na osobni izbor. Za mene su takve, velike predstave Čaruga Ivana Kušana u režiji Tomislava Radića s glazbom Ozrena Depola i nezaboravnim kreacijama Relje Bašića, Fabijana Šovagovića, Franje Majetića, Ive Serdara, Ane Karić. Vere Zima, Stjepana Baherta, Pere Juričića, te Feydeauov Gospon lovac u kajkavskom prijevodu Vladimira Gerića, režiji i adaptaciji Božidara Violića s Marijom Danirom, Ljubicom Jović, Reljom Bašićem, Vanjom Drachom, Ivom Serdarem, Perom Juričićem, Stjepanom Bahertom... Ili čak starija od Teatra u gostima, naknadno usvojena iz Teatra ITD, nedostižna Shisgalova Ljubaf u prijevodu Sonje Bašić, režiji, kronološki prvoj i nenadmašivoj Relje Bašića s glumačkim remek-ostvarenjima komike najviše razine Sande Langerholz, Ive Serdara i Relje Bašića. Sve tri predstave među rekordnima su sa više od dvjesto izvedbi. Umjesto korektno kompilirane kratke povijesti svjetskoga kazališta s posebnim osvrtom na njegove putujuće oblike, što vjerojatno znači nastojanje da se Teatru u gostima iskaže povijesni kontekst, radije bih u ovoj knjizi pročitala iz pera očevidaca ili iz razgovora s autorima kompetentne tekstove o najistaknutijim predstavama TUG-a. Po izboru koji se ne bi morao slagati s mojim, iako mislim da bi spomenute tri predstave teško mogao izostaviti.

No kada sam jednom prigodom intervjuirala Eduarda de Filippa, pohvalila sam mu se: »Upravo sam pročitala knjigu o vama...« Odmah me presjekao: »Koju?«, jer bilo ih je već nekoliko u bibliotekama. Tako će, nadajmo se, biti i s Teatrom u gostima. Najnovija knjiga o njemu ne mora biti posljednja. Bilo bi pretužno da se nakon toliko sjajnih predstava i tu ostvari zlokobna misao Meše Selimovića: »Ono što nije zapisano i ne postoji, bilo pa umrlo.« Teatar u gostima učinio je svoje, na mnogima je odgovornost da nakon njega ne uslijedi potop na kazališnim cestama.

Marija Grgičević