Tršćanske prikaze

Na pragu proljeća Trst je pun zastava. Na pragu proljeća u Trstu opet govore o slavenskom, partizanskom, barbarskom, hrvatskom i slovenskom nasilju. Deseti veljače, dan kada je potpisan Pariški mirovni ugovor, od ove je godine talijanski državni praznik, Dan žalosnoga sjećanja, kada je Italija izgubila svoje teritorije na drugoj strani Jadrana. Na pragu proljeća Trst tuguje.

U jesen se Trst još veselio. Lani sam se potkraj listopada u ugodno sunčano poslijepodne, što se priklanjalo večeri, u Trstu nenadano zatekao među bijesnim mladim licima, koja su pjevala, mahala zastavama i uzvikivala neke parole, što ih je intonirao vođa s megafonom u rukama. Među demonstrantima nije bilo malo onih koji su stupali ulicom uzdignutih desnica.

Dan je prije toga bio lijep, praznički, s mnogih su prozora visjele talijanske trobojnice, u brojnim su izlozima bile izložene povijesne fotografije iz godine 1954, kada je golemo mnošto ljudi na kiši očekivalo povratak talijanske vojske u grad, pred knjižarom Fenice tezge su se savijale od povijesnih knjiga, koje su slikom i riječju tematizirale poslijeratne tršćanske događaje, jugoslavensku i kasnije englesku okupaciju grada i dakako: oslobođenje, povratak Italije. U pristaništu su bila usidrena tri golema ratna broda, koji su u tom sunčanom poslijepodnevu i u eri europskoga zbližavanja, rušenja granica i još nedavnih svibanjskih vatrometa prigodom priključenja Slovenije Europskoj uniji, djelovali pomalo nestvarno. Kad bih posudio naslov knjige Enza Betizze, rekao bih: Tršćanske prikaze. Među njima je bio i Audace (što bi značilo Drskost, Smjelost), vjerojatno potomak one slavne ratne brodske majke, koja je godine 1918. prvi put oslobodila Trst te dala i novo ime molu San Carlo, što ga mi Slovenci bolje poznajemo po ljubavnoj lirici Dragutina Kettea negoli po oslobođenju. Pomislio sam da se ti golemi stvorovi, zajedno s izložbom vojničke i policijske opreme pred njima, ne doimaju samo nekako nestvarno, nego i nekako prijeteće, izloženo oružje doista ne djeluje nimalo umirujuće na popodnevna šetača, a ratno željezo onih brodskih prikaza možda i nije najprimjereniji dodatak arhitekturi trga Unitŕ. A najmanje pak arhitekturi dobrosusjedskih odnosa i sveeuropske tolerancije, kako bi rekli diplomati. Kad bismo na slovenskoj strani proslavljali priključenje Primorske ili pak, recimo, odlazak talijanske vojske iz Ljubljane nakon kapitulacije Italije vojnim paradama, zasigurno bi se na slovensku politiku sasula lavina prigovora o militarizmu, revanšizmu, nacionalizmu koji ovovrsnu aritekturu ruši, i ne bi se sasula samo iz Italije. Ali neka bude tako, pomislio je potpisani popodnevni šetač, napokon svatko slavi svoje oslobođenje na svoj način, i naposljetku: otkad smo članovi NATO-a, to su na stanovit način i naši brodovi, barem saveznički, nije li istina?

I s tom sam se umirujućom mišlju vratio Trstu, koji volim, Trstu literature i arhitekture, gradu crkava, sinagoga i multikulture, gradu koji ni u sjeni ratnih brodova i vojnih parada ne može sakriti svoje srednjoeuropsko, višenacionalno i kozmopolitsko podrijetlo. Koji se ne sjeća samo dolaska ratnog broda Audace nego i dolaska nepoznata pisca i profesora engleskog jezika Jamesa Joycea, kao što se vidi s plakata za dvije kazališne predstave. U jednoj glumci uprizoruju njegov prvi susret s gradom - vjerojatno i Irčev sukob s engleskim mornarima, zbog kojega je prvu noć proveo u zatvoru - u drugoj nastupa Joyceova žena Norma, glumi je Lidija Kozlovič, redatelj Marko Sosič, ako sam dobro shvatio, na talijanskom jeziku. I to je u redu. Trstu, koji je pored spomenika velikanima talijanske literature našao mjesto i za Srečka Kosovela i koji na svojoj internetskoj stranici predstavlja Borisa Pahora. Trstu koji sam doduše svojedobno upoznavao kroz oči svojih slovenskih literarnih i kazališnih prijatelja, ali sam u njemu izmijenio i pokoju zanimljivu misao barem s dvojicom talijanskih pisaca, Fulviom Tomizzom i Claudiom Magrisom. U tom i takvu gradu usput mi sinu sitne reminiscencije o slovenskoj prisutnosti. Kad odlazim od ratnih brodova, tamo iza Burze, recimo, prisjećanje na Buffet da Pepi, što su ga nekoć popularnim jezikom možda nazivali i Pepi Sciavo, koji se svojim mesnim kulinarstvom, kobasicama što se dime, goljenicama i zeljem, našao i u talijanskim gurmanskim vodičima. O kojem danas nitko ne zna, da su njegovi vlasnici bili Tomažiči, nitko također više ne zna da su njihova sina Pinka, ljevičara i narodnjaka, fašisti osudili na smrt i ustrijelili. Njegova sestra Danica i njezin zaručnik Stanko Vuk, ustrijeljeni od neznanca, svojom tragičnom i nikada razjašnjenom sudbinom pojavljuju se u dva važna romana, talijanskom i slovenskom, napisali su ih Fulvio Tomizza i Boris Paor. Na Ponte Rossu ne pomišljam samo na jugoslavensku potrošačku invaziju, nego i na slovenske seljake, koji su s Krasa ovamo donosili svoje proizvode. Gdjekad pomislim na siromašna dječaka koji je pokraj kanala i na tržnici proživljavao svoje djetinjstvo, a pomislim i na mršava muškarca sa šeširom, koji se malčice pripit preko Ponte Rossa vraća u svoj skromni dom. Mršavi muškarac, što ga prema njegovu pripovijedanju okolina podsjeća na rijeku Liffey u Dublinu, nakon nekoliko će godina otputovati iz Trsta sa svojim odisejskim labirintom u glavi, dječak će nakon nekoliko godina vidjeti kako fašisti pale slovenski Narodni dom. Muškarac sa šeširom iskorijenjeni je James Joyce, dječak je u tom gradu rođeni Boris Pahor. Obojici velikih pisaca Trst će neizbrisivo obilježiti živote, u literarnim djelima obojice pustit će duboke tragove.

Poslije sam se, kao što je rečeno, potkraj ugodna sunčana poslijepodneva zatekao među bijesnim mladim demonstrantima. Okruženi policijom od Ulice 20. rujna uputili su se u široku Aveniju Carducci, među pročeljima odzvanjalo je njihovo bučno skandiranje, zamalo svi nosili su talijanske zastave i transparente. Mnoštvo, mračno mnoštvo ljudi, koje u promatrača na pločniku uvijek prenese stanovito uzbuđenje, poznajem taj osjećaj, vidio sam Pariz i Prag godine 1968, ljubljanski Kongresni trg godine 1987, zaraznu uznemirenost i stanovitu nelagodu, u najmanju ruku nesigurnost. I znatiželju: o čemu je riječ? O čemu je riječ kod tih mladih ljudi, jednih upravo gruba izgleda, ošišanih, tetoviranih, drugih posve normalnih, urbanih mladića i djevojaka. Jednu od njihovih parola uspijevam zapamtiti: No Slovenia! No Croazia! Solo Istria, Fiume e Dalmazia! O tome je riječ? O Istri, Rijeci i Dalmaciji? Godine 2004. Sumnjam da su ti mladi ljudi, koji su, sudeći prema jednom transparentu, doputovali iz Genove, uopće ikada vidjeli Kopar, Rijeku ili Split. Naravno, i u Ljubljani i Zagrebu mnoštvo je ljudi, koji dotad još nikada nisu bili u Trstu, skandiralo: Trst je naš! Ili čak: Dajte nam puške, idemo u Trst. Ali to je bilo godine 1954.

Ono što zaprepašćuje nije čak ni anakronizam tih parola usred Europe što se udružuje, zapanjujuća je bjesomučna odlučnost tih mladih ljudi, kojom viču svoje parole. Zato promatrač s pločnika njihov bijes osjeti kao iracionalno i besmisleno neprijateljstvo. Vjerojatno ga tršćanski Slovenac, koji je doduše naviknut na demonstracije te vrsti, osjeti kao slijepi bijes, koji je opasno uperen protiv njega, povijesno mu iskustvo to potvrđuje, protiv njega samo zbog njegova kulturnog i jezičnog podrijetla. Drugi slogan što ga uzvikuje napad je, naime, na dvojezičnost: Bilinguismo - no! Protiv njega, doslovno fizički: tetovirani gorostas nosi na kratkoj pušci zastavu njemačkih neonacista, na pušci koja je očito namijenjena za još nešto drugo, a ne samo za to da njome maše po zraku i usto urlo u mirno poslijepodne, što se priklanja večeri.

Listopada godine 1954, među mnoštvom što se kišnoga dana veselilo priključenju Trsta Italiji, bila je i mlada talijanska bjegunica iz Rijeke Marisa Madieri, žena pisca Claudia Magrisa, koja je umrla prije nekoliko godina. Razumljivo je da se tom događaju veselila, jer su pripadnici jugoslavenske tajne službe, strašna imena OZNA, njezinu obitelj protjerali u Italiju. Bila je među onom rijekom bjegunaca koja je napustila istarske i kvarnerske gradove i sela, uglavnom Talijana, premda su među njima bili i Hrvati i Slovenci. U svojoj tankoj knjizi Vodenozeleno ta nježna i osjetljiva žena opisuje potresnu sudbinu svoje obitelji, život u siromaštvu tršćanskoga Silosa, bijednog izbjegličkog logora, svoje odrastanje, prve ljubavi, sjećanja na domaće krajeve, kao i kasnije posjete Istri, Snježniku, Rijeci i Lošinju. U njezinu pripovijedanju nema ni traga netrpeljivosti, bijesa ili osvetoljubivosti, to je gorka i krhka pripovijest o životu, kojemu je odredila smjer povijest svojim brutalnim sukobima.

Onu listopadsku večer, kad su se ulice praznile, mislio sam na njezinu knjigu, na njezin život, kojega više nema. I pomislio sam da je Trst, više negoli bilo koji drugi grad, grad iskorijenjenih ljudskih sudbina, ljudi, koji su u njemu našli azil, ali i mnogih onih, recimo, slovenskih, koji su tu doma, ali im ipak svaki dan objašnjavaju da nisu.

Prevela Mirjana Hećimović