Stilizirani sat povijesti

Stilizirani sat povijesti

Razgrnemo li sve ukrase čeličnih anđela, bit ćemo, ako ništa drugo, barem malko informiraniji, možda pametniji ili pametnije

Č ak i danas, u doba postfeminizma (doduše, kako gdje i kako za koga), šire općinstvo, pa čak i mnoge žene, zamišljaju pripadnice ženskih pokreta kao ružne, debele, i dosadne babe koje nitko ne želi, pa zato i jesu postale feministkinje. To je, dakako, glupa predrasuda, poput one militantno feminističke po kojoj su baš svi muškarci šovinističke svinje, no očito ima i dugu povijest. Postojala je čak i onda kada se ženske aktivistkinje nisu morale baviti ’nijansama’ društvenoga položaja svoga spola, jer su mu tada bila uskraćena temeljna građanska prava, a svaki se sitni protest ili neposluh, ako je uopće bio moguć, poprijeko gledao ili strogo kažnjavao.

Na blago eskapistički i televizijski prohodan način, to neugodno vrijeme rekonstruiraaju i Anđeli od čelika, kostimirana povijesna drama njemačke redateljice Katje von Garnier: uprizorenjem autentične priče o aktivnostima pripadnica američke Nacionalne ženske stranke, koje su tijekom drugoga desetljeća prošloga stoljeća ustrajnošću i požrtvovnošću izborile pravo glasa svojim sugrađankama. Evocirajući dionicu povijesti koju u domu hrabrih radije drže pod tepihom (jer je dokaz neprincipijelnosti uzorne američke demokracije), njemačka redateljica kao da nije htjela obračunati samo s tim društvenim atavizmom i američkom sramotom, nego i s predrasudama o tipičnom habitusu sufražetkinja. Njezini anđeli nisu samo uporne, borbene i odvažne, nego i listom inteligentne, lijepe i putene mlade žene. Toga su itekako svjesne, pa se stasom i glasom postavljaju pred politički sustav i muški rod, ali i pred odveć formalne sufražističke babe predvođene autoritarnom Carry Chapman Catt (Angelica Huston).

MANIPULACIJA INTELIGENCIJOM I DRAŽIMA

Sudeći prema prvome dijelu filma, kojemu je prvi povišeniji trenutak kićena vašingtonska parada sufražetkinja, a krizni vrhunci iznenadna smrt njezine kraljice (Julia Ormond) i sukob sa središnjicom, čini se da redateljica doživljava ženski pokret kao bezazlenu pustolovinu dokonih dobrostojećih djevojaka. U njezinoj režiji, one se podjednako brinu i za svoj ženski image i za građanska prava. I dok najistaknutija među tim ljepuškastim i blago romantiziranim figurama, Alice Paul (Hilary Swank), demonstrira kako se može i treba manipulirati inteligencijom i dražima, ako im je svrha opći, rodni interes, von Garnier se svim silama trudi što više ugoditi najvažnijim osjetilima (oku i uhu): ispeglanom i estetiziranom slikom te lepršavom glazbenom pratnjom, koja katkada i napadno odudara od težine teme, vremena radnje i pogonskoga historicizma filma.

U bitno ozbiljnijem i sumornijem nastavku, zagazivši u ratne godine, kada cijela skupina završi u zatvoru pod namještenim optužbama, prevladava naturalizam zatvorske torture nad štrajkačicama glađu. Redateljica kao da se iskupljuje zbog početnog entuzijazma, prokazujući licemjerje cijeloga političkog sustava i sama predsjednika Woodrowa Wilsona. Ipak, u informativnom i ilustrativnom filmu Katje von Garnier nije sve u znaku tih temeljnih strukturalnih opreka i političke podijeljenosti. Dobra je strana njezina narativno eliptičnog i odveć stiliziranog (TV) filma s dekorativnom glumačkom podjelom što čvrstu aktivističku vertikalu ipak podupire postupnim preobrazbama kolebljivih likova (primjerice, žene senatora Leightona i njega sama). Dakako, i povijesnim činjenicama. Dakle, razgrnemo li sve ukrase čeličnih anđela, bit ćemo, ako ništa drugo, barem malko informiraniji, možda pametniji ili pametnije.

Diana Nenadić