Simbiozama stvorena sinteza

»Mogućnosti«, br. 10/12, listopad-prosinac, 2004.

U izdanju splitskog Književnog kruga krajem 2004. izašao je novi broj »Mogućnosti«, časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, s vrlo bogatim i zanimljivim prilozima.

Gotička kultura u Dalmaciji (podnaslov: Razvoj slikarstva između 13. i 15 st.), tekst je Joška Belamarića u kojem autor objašnjava povijesna, gospodarska i društvena zbivanja u dalmatinskim gradovima, važna za mijenu iz romaničkog u gotički stil.

Osim analize veličanstvenog Radovanovog portala u Trogiru, raspela, svetačkih slika i poliptiha na zavjetnim oltarima u katedralama i crkvama (Split, Dubrovnik, Zadar), autor piše o stvaralaštvu Bonina iz Milana, Andrije Alešija, Blaža Jurjeva Trogiranina i drugih, a osvrće se i na zlatarski obrt koji je bio razvijen u dalmatinskim gradovima (Split, Kotor). U Dubrovnik, gdje je djelovala ugledna Bratovština zlatara i gdje su imali svoju ulicu, srebro je stizalo iz unutrašnjosti Balkana, no zadarski zlatari ipak su bili najcjenjeniji. Njihovi uspješni radovi krasili su kaptole, a škrinja sv. Šimuna (naručila je ugarsko-hrvatska kraljica Elizabeta), spada u remekdjelo umjetničkog obrta ne samo u Hrvatskoj.

Naši gradovi uz more bili su u gospodarskim i kulturnim kontaktima s talijanskima (Venecija), te su kao i talijanski prerastali u kulturno-umjetnička središta s kozmopolitskim stremljenjima. Belamarić to potvrđuje primjerima: knjižnica zadarskih trgovaca Mihovila i Damjana s djelima na raznim europskim jezicima, dok Petar (14. st.) iz Trogira ima zapis o magijskim i alkemijskim pokusima Rogera Bacona itd.

SPLIĆANI OD TROJANACA

U Dalmaciji je bila aktualna svijest o antičkom nasljeđu: Miha Madijev (14. st.) čak izvodi podrijetlo Splićana od Trojanaca, dok su se Dubrovčani ponosili svojim mitološkim precima tvrdeći da se ondje rodio Eskulap, a na putu za Itaku tu je plovio i sam Odisej.

Igor Fisković je u »Mogućnostima« objavio tekst Figuralne umjetnosti renesansnog doba u Hrvatskoj. Nakon medievalnih inercija poglavito se majstori s Mediterana priklanjaju klasičnim uzorima i suvremenim estetičkim načelima. To okretanje ka novom likovnom stvaralaštvu najprije se javilo u Dubrovniku, hrvatskoj Ateni, što je svakako bilo odraz političkog statusa (neovisna Republika). Fisković opisuje raskid s tradicijom i ovladavanje novinama, te nadasve ističe osobno znanje i vještine umjetnika. Pa iako je, kao i drugdje na Mediteranu, skulptura bila najprihvatljivi medij ondašnje duhovno-umjetničke klime (Juraj Dalmatinac, Aleši, Duknović, Firentinac, članovi korčulanske obitelji Andrijić), jednako vrijedna djela ostvaruju Božidarević, Čulinović, Klović, Medulić... Ovi majstori radili su u gradovima od Pule do Dubrovnika te obilježili domaću, a neki od njih i inozemnu umjetničku baštinu. Zanimljivo je da se domaće stanovništvo, ali i bratovštine, počinju zanimati za čuvene talijanske majstore. Od njih naručuju i kupuju slike, no i inozemni majstori dolaze i rade u nas, otvaraju svoje majstorske radionice i donose nove umjetničke stilove. Fisković će opravdano ustvrditi da je renesansa u Hrvatskoj - sinteza stvorena simbiozama.

Zvinimir Buljević objavljuje dvije proze (Petrarkin uspon na Mont Ventoux i Valentinovo, zatim slijedi poezija (Knjiga patnje i ostalih duševnih boli Sanjina Sorela, Šok - soba, tišina Vladimira Pavića i Povratak izvanzemaljca engleskog književnika Jeremyja Reeda). U ovom dvobroju »Mogućnosti« predstavljen je i francuski mislilac René Guénon i njegovo djelo Kriza modernog svijeta - svojevrsna analiza i kritika moderne znanosti. Djelo je izazvalo čitavo brdo pitanja i rasprava, a kod nas će ga tiskati Fabula nova. I na kraju, Stjepo Mijović Kočan piše o ljudskoj i književnoj sudbini Husnije Hrustanovića, hrvatskog pjesnika iz Gacke (BiH), koji je zbog tragične igre politike i neodgovornih političara prošao tešku emigranstsku kalvariju i preminuo u Londonu 1997.

Vanja Škrobica