Pučka predstava

Pučka predstava

Kljaković linearno slijedi priču potencirajući britki humor kao glavni adut predstave. U tome mu pomaže i razigrani ansambl KMD-a

U Kazalištu Marina Držića, u petak 11. veljače, prikazana je treća ovosezonska premijera - predstava Ljubovnici nepoznatoga dubrovačkog autora iz 16. stoljeća. U skladu sa ovosezonskom koncepcijom dubrovačkoga Kazališta, koja putem nepretencioznih predstava punih smijeha nastoji vratiti publiku u Kazalište, ovaj put prikazan je baštinski tekst koji takvoj koncepciji i odgovara.

Koliko god tekst Ljubovnika pripadao u tipizirane renesansne komedije s tipiziranim likovima u kojima priča slijedi klasičnu plautovsko-renesansnu matricu ljubovničkog natjecanja dvoje staraca i jednog mladića oko dubrovačke vladike, dakako, uz pomoć snalažljiva pučanina koji i vodi ljubovničku igru te s nizom živopisnih likova renesansnoga puka, koliko god je i završetak predvidljiv u smislu sretnoga završetka i ljubovničkog spajanja onih kojima je ljubav od početka i bila suđena, toliko su Ljubovnici i neobičan tekst.

Komedija je pronađena tek 1917. u Trogiru, napisana je mješavinom čakavskoga i štokavskog narječja, sintaksa je rečenice dubrovačka pa je Frane Čale u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti tekst potpuno transponirao na dubrovačku dijalektološku matricu 16. stoljeća, a prema toj preradbi postavljena je i ova predstava s Mišom Martinovićem kao jezičnim savjetnikom. Redatelj, Vanča Kljaković, ne upušta se u eksperimente ni u dramaturško-teatrološke novosti (iako su, nakon Kunčevićevih i Magellijevih predstava dubrovačke baštine, takve novosti itekako moguće pa i poželjne, a kazališni konzervativizam pri igranju baštinskih tekstova, uistinu, doima se pomalo zastarjelim).

NASMIJANA PUBLIKA

Kljaković linearno slijedi priču potencirajući britki humor kao glavni adut predstave. U tome mu pomaže i razigrani ansambl KMD-a: u prvom redu pometovski Intrigalo Frane Perišina i humorom naglašeni lik Lovre Kalebića (starački ljubovnik) u interpretaciji Nika Kovača. Manje-više ne zaostaju ni ostali: Mirko Šatalić (Dotur Prokupio - drugi ostarjeli ljubovnik), ipak, ponekad, na granici karikaturalnosti, Izmira Brautović (Anka, sluškinja gospođe Lukrecije) u još jednoj kreaciji žene iz dubrovačkoga puka jake scenske energije te Hrvoje Sebastijan (Fabricio Pisoglavić - mladi ljubovnik), Jasna Jukić (gospođa Lukrecija), Ivica Barišić (Proždor) i Nina Hladilo (Vesela) - u onoliko scenske pojavnosti koliko im je i bilo dopušteno. Od same redateljske koncepcije ponešto odstupa likovnost: funkcionalna i modernistička scena Marina Gozzea te modernizirani i osebujni kostimi Vide Tućan, po svojim karakteristikama, ipak, doimaju se kao da pripadaju nekom drugom redateljsko-dramaturškom konceptu. Glazba Paole Dražić Zekić gotovo je nezamjetna, a koreografija Miljenka Vikića svodi se na nekoliko linđovskih doskočica i pokušaja izvedbe onoga što mi zamišljamo kao renesansni ples. Iako je sama predstava korektna i napravljena lege artis, čini nam se da se ne može svaki dubrovački baštinski tekst svoditi na matricu višeslojnoga Držićeva Dunda Maroja u njegovu temeljnom sloju ratigrane renesansne komedije pa se i sami pokušaji stvaranja Pometa od Intrigala i Petrunjele od Anke doimaju nepotrebnima i suvišnima.

Ljubovnici su tipična pučka predstava koja će, u svakom slučaju, nasmijati publiku, no koja u teatarsko promišljanje dubrovačke baštine ne donosi ništa novo niti, na bilo koji način, pokušava otvoriti iznimno zanimljiv izvantekstualni diskurs. Tako smo, nakon Vagininih monologa i Teštamenta dobili još jednu, ovaj put baštinsku, predstavu, u potpunosti uklopljenu u ovosezonsku teatarsku koncepciju dubrovačkoga Kazališta s nepretencioznim smijehom kao glavnom koncepcijskom odrednicom. Činjenica jest da takva koncepcija dovodi publiku u Kazalište, no ipak moramo postaviti pitanje: što je s potrebom kazališnoga propitkivanja naše suvremenosti (ne misleći, pritom, samo na suvremene tekstove, svakojaka dramaturško-teatrološka propitkivanja moguća su i na baštinskim tekstovima), koja nije baš toliko smiješna? Jer, ne zaboravimo, Dubrovnik ima jedno (gradsko) kazalište (a i ne može ih imati više), koje bi trebalo zadovoljavati potrebe raznovrsne publike.

Tomislav M. Bonić