Priroda i društvo

Priroda i društvo

Sallesov esej ima akcent na prirodi. A jedna od najvećih prirodnih ljepota upravo je karizmatični Gael Garcia Bernal, čija je manekenska pojavnost savršeno usklađena s Cheovim erotskim magnetizmom

Kažu da legende umiru dvaput. Za prvu smrt Che Guevare treba okriviti CIA-u. Tako barem tvrde povjesničari nakon što su se pozabavili njegovom neuspjelom bolivijskom revolucionarnom misijom. A drugi put je umro nakon što je postao najveća ikona antiglobalističkih prosvjeda, partijskih ćelija i T-shirt shopova. Poput Warholove Marilyn, Che je pretvoren u logo. Postao je, dakle, ono protiv čega se bune oni isti koji ga ponosno pokazuju na svojim majicama, kako bi njime dokazali svoju pripadnost slobodi, narodu ili revoluciji. Koliko je trendovska ekspoloatacija Cheova lika znala rezultirati grotesknim situacijama, gotovo na granici nakaradnoga, dokazuje i fotografija iz društvene kronike jednog našeg tjednika, na kojoj poznati hrvatski nogometaš i novopečeni rocker ponosno pokazuje svoju majicu s likom slavnoga kubanskog revolucionara, dok je u isti mah zagrlio mračnu hrvatsku estradnu zvijezdu čiji se svjetonazori u medijima više povezuju s jednim drugim povijesnim likom, prezime mu znate, koji je po popularnosti na ovim prostorima gotovo nadmašio Chea. Ne samo na crnim pamučnim majicama nego i šire. Crveno i crno. Thompson i Che u istom društvu. Ovakva morbidna situacija prije bi mogla zaintrigirati Brucea LaBrucea (šifra: The Raspberry Reich), nego Sallesa.

POVIJEST I TURIZAM

No, premda je Sallesov portret Ernesta Guevare kao mladog revolucionara, s akcentom na mladog, dok još nije postao Che, nego je bio tek mladi argentinski buržuj, predodređen na brak iz interesa i diplomu medicinskoga fakulteta, impregniran dostatnom dozom iskrenosti, autor nas je prije natjerao da nakon projekcije filma odemo u najbližu turističku agenciju i uplatimo prvu ratu za turu po Južnoj Americi, putovima Chea i Granada, nego da zgrabimo transparent s natpisom Viva la Revolucion!. Ako nismo financijski potkovani za daleka putovanja, ostaje nam pače da odletimo do najbližeg kioska i kupimo »National Geographic«, čije nas raskošne reportaže vraćaju upravo na ono što u Dnevnicima bilježi nemirno, istraživačko i zamišljeno oko kamere Erica Gautiera. Sallesova mizanscena vrlo je diskretna i nalazi se u službi pejsaža. Sallesov esej o prirodi i društvu ima akcent na prirodi. A jedna od najvećih prirodnih ljepota upravo je karizmatični Gael Garcia Bernal, čija je manekenska pojavnost savršeno usklađena s Cheovim erotskim magnetizmom, koji je isijavao s brojnih povijesnih fotografija. Ono što nedostaje rođenje je lidera. Jer, kad nam ljepuškasti Bernal poručuje kako u ’ovom svijetu ima mnogo nepravde’, njegovi su ideali još odveć neodređeni da bi nam autor mogao objasniti kako se tako krhki momak transformirao u odvažna ratnika sposobna da pomogne Castru u njegovoj revolucionarnoj misiji.

No, Sallesovi goli u sedlu ionako nam poručuju da njihova pustolovina nije priča o junaštvu, nego o dva života koji se neko vrijeme odvijaju paralelno, s istim težnjama i snovima. Snaga njihove južnoameričke ture, na koju su krenuli starim Nortonom 500, a nastavili je pješice i autostopom, ne mjeri se u kilometrima, koliko god ona bila duga i naporna, nego po tome koliko su puta tijekom putovanja bili spremni izgubiti kompas. Izgubiti se na kontinentu za koji su vjerovali da ga jako dobro poznaju, ali su na kraju shvatili da poznaju samo ono što je bilo označeno na njegovoj geografskoj karti. Izgubiti se, da bi napokon pronašli sebe. Kako bi to rekao junak Greenova Mirnog Amerikanca, ranije ili kasnije treba odabrati stranu, ako želimo ostati humani. Pronašavši smisao svoje odiseje, Che i Granado odabrali su i stranu.

Dragan Rubeša