Predstava od dva samovara

Predstava od dva samovara

Bilo je zanimljivo upoznati se s ovim ranim (u SSSR-u zabranjivanim) tekstom danas glasovite dramatičarke Ljudmile Razumovske (u kojem se još vide stanovite, gotovo početničke, dramaturške pogreške), no ne mnogo više od toga

Nakon uspješna postavljanja na scenu dvaju Koljadinih djela (Kokoši u varaždinskome HNK i Murlin Munro u zagrebačkome ITD-u), u nas je, čini se, poraslo zanimanje za noviju rusku dramsku produkciju. Tako je Zagrebačko kazalište mladih (i redatelj Edvin Liverić) posegnulo nešto dublje u suvremenu povijest (teatra i društvenih promjena) te ondje upecalo nekoć zacijelo kontroverznu i provokativnu (a možda i subverzivnu) dramu Ljudmile Razumovske Draga Elena Sergejevna (1980).

KOBNA NAPUKLINA

Riječ je o djelu koje problematizira kobnu napuklinu u sovjetskome društvu, koja se posebice aktualizirala u poslijebrežnjevljevskom razdoblju, odnosno onda kad su ideološke stege ponešto popustile. Gotovo svima, pa čak i nekim partijskim aparatčicima, postalo je jasno da rigidni sovjetski sustav neće više biti zadugo održiv u dosadašnjem obliku: paradoksalno, na razini svakodnevnoga života, materijalizam je postupno nadjačavao idealizam. (U kojoj je mjeri sâm taj idealizam bio hipokrizija ili /auto/iluzija, drugo je pitanje.) Jednostavno, narod više nije bilo moguće nahraniti ideološkim stereotipima: proklamirani novi sovjetski čovjek poželio je živjeti drukčije, bolje, heretično sličnije modelima zapadnoga potrošačkog društva. Dio inteligencije proklamirao je i zahtijevao demokratizaciju; narod je, kao što obično biva, želio nešto konkretnije, i to odmah.

Tu veliku krizu sovjetskoga real-socijalističkoga društva (koja se, istini za volju, u nas odvijala po prilično drukčijim obrascima, ali nam ni ta sovjetska nije odveć daleko), tada razmjerno mlada dramska autorica Ljudmila Razumovska (1946) prikazala je klasičnim sredstvom generacijâ, tako često rabljenim upravo u ruskoj i američkoj književnoj i dramskoj tradiciji. Skupina maturanata, posluživši se izgovorom, upada u stan profesorice Elene Sergejevne, te od nje zahtijeva ključ prostorije u kojoj se čuvaju njihovi testovi, kako bi ih korigirala, te na taj način ostvarila bolje ocjene, važne zbog upisa na željene fakultete. Beskrupuloznosti i karijerizmu mladih suprotstavlja se moralna čvrstina profesorice, koja nije mnogo starija od njih, ali je odgojena i odrasla u drukčijem vremenu i u drukčijem duhu. U svojevrsnoj igri mačke i miša svaka strana iznosi svoj životni credo: za mlade je to već gotovo neoliberalistička filozofija uspjeha po svaku cijenu, za profesoricu (koju je pregazilo vrijeme) kombinacija univerzalnih moralnih vrednota (s korijenom u Bibliji), te onih koje su joj ucijepile godine straha i ideološkog drila. Na kraju, mladi će se poslužiti ekstremnim sredstvom: silovanjem svoje kolegice gotovo pred očima profesorice, koja će im, da taj čin spriječi, konačno predati taj toliko željeni ključ. Ipak, zastrašeni svojim činom, mladi ga ostavljaju i bježe.

KOMPLEKS ANTIGONE

Ovako prepričana, drama djeluje poprilično okrutno, gotovo američki - no zapravo, posebice danas, ona to i nije. Nasilje, pa i ono konačno, ostaje tek u naznakama: sukob je verbalan i zbiva se na razini ideja. Mladi i profesorica oštro su suprotstavljeni: za svoju (nezrelu) dob oni su i odveć kompaktni, dosljedni i jasni u iskazivanju uvjerenja, ciljeva i metodâ. Sve negativnosti kasnosovjetskoga društva, kataloški, izlaze na površinu - od golema jaza između ideologije i prakse do korupcije i alkoholizma. Kao kakav čehovljevski lik, profesorica spas (možda) nazire u nesebičnu radu i osobnom poštenju, dok su mladi prilično plošni i deklaratorni makjavelisti i oportunisti.

Redatelj Edvin Liverić tako je predstavu i koncipirao: Elena Sergejevna, oboljevši od kompleksa Antigone, kako se u tekstu i izrijekom kaže, stoji nasuprot neprijateljskom zboru novih ljudi. Tragedija idejâ (ili mozgova, da parafraziramo Polića Kamova) događa se u ambijentu derutna intelektualističkog stana (hiperrealistička scenografija Saše Šekoranje), s dodatkom tipično ruskih detalja (čak dva samovara!). Ksenija Ugrina kao Elena Sergejevna snažna je i izražajna - ali nema pravoga partnera na drugoj strani. Zbor njezinih učenika/mučitelja ne predvodi nitko, pa se čak ni proklamirani vođa jače ne ističe (Danijel Ljuboja, Dušan Bućan, Jasmin Telalović). Barbara Prpić (čiji je lik, Ljalja, djevojka odlučna »prodati i svoje djevičanstvo«, svojevrstan ženski kontrapunkt Eleni, neudatoj i čistoj), nije, nažalost, uspjela pronaći ne samo ključ ispitnih prostorija nego ni svojega lika.

Bilo je zanimljivo upoznati se s ovim ranim (i, u SSSR-u zabranjivanim) tekstom danas glasovite dramatičarke Ljudmile Razumovske (u kojem se još vide stanovite, gotovo početničke, dramaturške greške), no ne mnogo više od toga. Paralele s današnjim vremenom prilično su isforsirane: danas, naime, nasuprot dezorijentiranoj neoliberalističkoj mladeži ne stoji gotovo nitko, a ponajmanje kakva reciklirana verzija drage Elene Sergejevne.

Boris B. Hrovat