Povijest naše povijesti

Povijest naše povijesti

Alain Finkielkraut, Nezahvalnost, Ceres, Zagreb 2002; Alain Finkielkraut, Dolazi glas s druge obale, DHK, Zagreb, 2003.

Ne mogu ne upitati se što bi rekao ugledni kulturnjak, dobro upućen u hrvatsku političku i kulturnu tradiciju, na promotivne spotove naših predsjedničkih kandidata, a posebice kanditatkinja: na sirovu, patetičnu i lažnu idilu kojom se prikazuje jedna nepostojeća moderna država, krcata kulminacijskim razlikama naglo obogaćenih i trajno siromašnih, trajno primitivnih i rijetko obrazovanih.

INTRIGANTNE TEME I NAŠA NEZAINTERESIRANOST

Profesor filozofije na Ecole Polytechnique, urednik radijskih emisija na France culture, direktor časopisa »Evropski glasnik«, kojeg je utemeljio zajedno sa češkim književnikom Milanom Kunderom (literarnog i kulturnog glasila čije su protege zaslugom našeg pjesnika, prozaista, esejista Dražena Katunarića otvorile i hrvatski »Europski glas«), Finkielkraut neprekidno aktualizira i promišlja filozofska, društvena, povijesna, književna, antropološka i politička zbivanja u Europi. Promišljanje se posebno ovdje odnosi na povijest, premda ovdje nikako nije riječ o sjećanju na doživljeno, nego o uzročno-posljedičnom uspostavljanju snažna intelektualnog stava prema doživljenom. Primjerice: želim li slobodno i iskreno izreći svoje stajalište o stanju u voljenoj domovini u trenucima njezina poslijeratnoga traumatičnog oporavka i čežnje za europskim standardima, mirisima i eurima, turobno i razočarano izričem da smo dosegnuli rub vlastite nemoći i nesposobnosti, prikrivene licemjernim, globaliziranim, a nažalost i slijepim idejama modernosti vodećih nam vlastodržaca i ministara.

Finkielkraut je autor brojnih filozofsko-esejističkih knjiga i rasprava, a na hrvatski su mu prevedene knjige: Poraz mišljenja, Imaginarni Židov, Kako se to može biti Hrvat? Zločin je biti rođen, Izgubljena čovječnost - te dvije novije knjige koje su ostale gotovo nezapažene: Nezahvalnost; Razgovor o našem vremenu u izdanju naklade i biblioteke Ceres (urednik Dragutin Dumančić), te knjiga Dolazi glas s druge obale knjižnice Društva hrvatskih književnika (još staroga uredništva Katunarić, Paić, Benčić). Intrigantne teme koje Finkielkraut podastire i naša (javna, hrvatska) nezainteresiranost za njih govori o specifičnoj vrsti ravnodušnosti u koju zapadaju zemlje nakon depresije i užasa doživljenoga, kao da i ne želimo biti probuđeni iz svijeta nereda, zbrka, nemira, besmislica, melankolija, demonomanija i zla koje gospodare svijetom.

MISLI - REČENICE

Uz aktualnu problematizaciju povijesno-političkih i društvenih odnosa, pomalo je zanemareno govoriti o britkosti, oštroumnost, ali i nježnosti i poetičnosti Fikielkrautova stila (tek jedna asocijacija i podsjećanje na njegovu izvanrednu esejističku i književnokritičku interpretaciju zanemarenoga pjesnika Charlesa Péguya), o intrigantnoj literarnosti i stilskoj zavodljivosti njegovih misli-rečenica (sve pohvale prevoditeljicama - Saši Sirovec i Kseniji Jančin, koje su to u prijevodu uspjele sačuvati). Stilizam i izrijek Alaina Finkielkrauta prije svega ne bismo smjeli pojednostavnjivati, jer njegov sustav mišljenja nije lagane naravi, dapače, njegov je izričaj otežan filozofskim jezikom, bremenit književnim stilom, parabolama i povijesnim analogijama, čak mitskocivilizacijskim metaforama, pa se lako može dogoditi da u pojednostavnjenu prijenosu naprosto postojeće teze postanu izokrenute manipulacije (onima kojima to u danom trenutku odgovara).

Finkielkraut je angažiran i sugestivan, ne bez razloga, prati ga erudicija kojom tumači povijest i blisku prošlost, misao mu često ispresijecaju citati filozofa i književnika, kritičara i kulturologa doba, ali dakako - i pjesnika. S izrazitim sluhom za poziciju malih naroda i malog čovjeka, on će i ove dvije knjige - koje povezuje jednostavno, ali strahovito važno pitanje: Postoji li dužnost sjećanja? - pružiti niz aktualnih slika-zbivanja - tzv. povijesnih odrednica nacije, kulturalnog identiteta, u Europi, dakako i u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i na Kosovu. Analogijskim parabolama autor uspostavlja veze između naizgled nepovezivih događaja - npr. opsade Sarajeva i varšavskog geta, ili pak pokolja na Kosovu i istrebljenja Židova.

Knjige su dakako i različite, naime, Nezahvalnost je knjiga razgovora koji s autorom vodi njegov kvebečki prijatelj Antoine Robitaille, a Dolazi glas s druge obale knjiga je eseja. Autor zapaža zamku u knjizi razgovora - jer govorenje je nešto posve drugo od pisanja - magnetofon je jadno i neumjereno dopuštenje da se umakne samoći knjige i odgovornosti pisanja. Ali upravo zato taj razgovor otvara neke druge dimenzije mišljenja, on postaje nedovršiva bujica koja neprestano razvija i pothranjuje misao. U predgovoru autor-govornik kaže: ...Potresni Holderlinov izraz razgovor koji smo mi označava onaj zagonetni udio koji pripada drugima u nastanku naših najsamotnijih razmišljanja. Duboko u sebi, čovjek vodi raspravu. Nema tog cogita koji ne započinje ili ne nastavlja dijalog; te će ulomak završiti Hölderlinom: Jezik, najopasnije dobro, dan je čovjeku da bi mogao posvjedočiti kako je naslijedio to što jest.

AKO NE SAD, KAD?

Nakon čitanja Finkielkrautovih knjiga i sami ostajemo zatečeni pitanjima koja nam se iznenadna nametnu, primjerice: Time što prekidamo vezu koja nas spaja s nasljeđem, postajemo li, kako to naše doba vjeruje, slobodniji, lucidniji i otvoreniji?? Je li iz kolektivne svijesti isključena svaka dimenzija obveze? Intrigantna je postavka koju autor navodi citirajući talmudsku pouku koju su već posebno zabilježili Emmanuel Levinas i Hannah Arendt: Ako se ja ne brinem za sebe, tko će se brinuti za mene? Ako ne sad, onda kad? No, ako se brinem samo za sebe, tko sam onda ja?

Sam naslov prve knjige izaziva nedoumice: kakva nezahvalnost, komu ili čemu, čija nezahvalnost? Žarko Paić, inače i autor pogovora ove knjige - Ideologije i strasti; Ne-odredivost kulturalnog identiteta Alaina Finkielkrauta; vrlo će intrigantno odgovoriti na postavljena pitanja ne samo kao čitalac nego i kao autorski kritičar napisanog. U pogovoru, što je za naše knjige gotovo nemoguća rijetkost i iznimka od pravila, Paić ne hvali i ne veliča autora, nego svojstvenim (paićevskim) lucidnim i ironijskim odmakom (od svega, pa i sama sebe, što je dapače sada moguće vidjeti i u njegovoj najnovijoj izvanrednoj i nenagrađenoj knjizi eseja Montaigneov rez) komentira napisano, dodaje svoje stavove i mišljenje, analogno samu autoru knjige, snažnim analitičkim, filozofijskim promišljanjam tumači i nedovršene misli, poglede i jaki angažman Finkielkrautovih stavova, te osvješćuje način na koji su mnogi drugi protumačili tzv. Finkel-Kroatu te moguće instrumentalizacije pogrešno protumačenih misli u nakaradne svrhe opasnih ideologija.

TJERANJE NA RAZMIŠLJANJE

Knjiga Dolazi glas s druge obale knjiga je eseja u najliterarnijem smislu (za razliku od knjige razgovora), ona koja će vrednovati upravo stilizirano pismo, rukopis, odgovornost teksta. A ovi tekstovi naprosto nas tjeraju da počnemo razmišljati, da se vratimo nekim zagubljenim osnovama vlastita bića i osobnosti. Knjiga se sastoji od sedam kružno povezanih eseja koji čine cjelinu povezujući se glasom koji govori da zbilja nije sačinjena samo od opipljivih i izloženih stvari: dobrih poslova, ugodnih putovanja, lijepih praznika - jer postoji buka svjetine i tišina odsutnih, postoji grozničavo danas i krhko nekad, mrtvi nas zazivaju, potrebno im je odgovoriti: dužnost sjećanja tek je ime što što smo ga danas dali tom neobičnom nalogu. I samo sjećanje, ukoliko postoji, može biti nakaradno, senilno, ponekad čak i perverzno. Posebno osjetljiv na židovska pitanja, Finkielkraut se pita može li se uopće podići spomenik holokaustu, te razmišlja kako npr. Auschwitz danas nema vjerodostojnih neprijatelja - ali se i pita kako ga sačuvati od uznemirujućih prijatelja?

Možda će u nas najintrigantniji dio knjige biti esej Sazivanje sjena: Kosovo u kojem ćemo saznati kako je hladnokrvnoprogramirajući pokolj i progon Albanaca s Kosova protumačio Regis Debray, ne pokazujući sliku (jer u doba tih događanja na Kosovu nije ni bio), nego interpretirajući svoju predodžbu o lokalnom građanskom ratu, pa čak zaključuje kako su Srbi, s obzirom na povijest, bili jedini balkanski narod koji se ne mora sramiti svoga ponašanja! Finkielkraut će takvu izjavu prokomentirati mišlju kako su činjenice često odlemljene od svog pamćenja, te asocijativno ispisuje Valeryjevu misao: Čudan dojam monotonije koju donosi novost gasi u nama želju, pa čak i potrebu za smislom.

Pitam se koliko su naši političari svjesni činjenice kako su činjenice često odlemljene od svoga pamćenja? Jesmo li mi, jadni populus, uistinu toliko uplovili u monotoniju koja u nama gasi svaku želju i potrebu za smislom, kada kažemo - »Idem glasati, premda ni sam ne znam za koga, možda ipak za manje zlo od većega zla. Ili da uopće ne idem?« Letargija u narodu može se činiti bezazlenom, gotovo šaljivom, ali u svojoj biti ona je strašna.

U završnom, sedmom eseju, Charova i Camusova postojana usamljenost, Finkielkraut će pojačati osnovnu tezu strukturne cjeline knjige mislima pjesnika i prozaista. Réne Char, u najtežim trenucima rata i nacizma, kaže: »Želim da nikada ne zaboravim. Vodili su me da postanem - na koliko vremena? - čudovište pravednosti i netolerantnosti, strogo čuvan pojednostavnjivač, arktički lik ravnodušan prema svakome koji se s njim ne udružuje.« Podsjećajući nas na sve moguće vrste zla, autor upozorava na činjenice koje smo proživjeli, ali ih želimo zaboraviti. Ali moramo biti svjesni da postoji dužnost sjećanja. U teškim vremenima živimo u magli o kojoj su naši suvremenici izgubili pojam.

SVI PLIVAJU

Jedino još Pjesnik zna što je zlo, kolika i kakva je njegova dubina, njegov shematizam. Njegova banalnost, reče Hanna Arendt. Albert Camus u svojim se Lettres ŕ un ami allemand zaklinje na sjećanje, obećaje da neće zaboraviti ljepotu svijeta i bića u sveopćoj mržnji, kada se u ratu očajavalo, odvojeno od svijeta, kada se uz svaki trenutak toga svijeta vezao čitav jedan narod smrtnih slika. Treba prepraviti svoj politički mentalitet (!), poručuje nam Camus. Treba vratiti ljudske vrijednosti, kaže Char, i to najžurnije moguće, treba vratiti čudo što ga znači ljudski život u svojoj relativnosti. U relativnoj Povijesti, mogli bismo dodati.

U našoj zemlji mi kao da neprekidno ulazimo u Povijest (ili možda iz nje ispadamo, reći će pjesnik Nikica Petrak), i to povijest s velikim P. Povijest je naš element, naš akvarij, naša životna sredina. Ne postoji ono izvana, ne postoji druga stvar, ni jednostavna sreća, ni strast bića. Svi plivaju, kaže eliptično Finkielkraut, nitko ne roni. Jer možda bi na dnu vidio strahotu koja je raspršila nijanse i dvosmislenost postojanja. Jedino s čime se apsolutno mogu složiti u letargiji i ravnodušnosti prebivanja u predbožićno i pretpredsjedničko doba naše buduće nove Povijesti Charova je misao koja gotovo izravno govori o dužnosti sjećanja: Mrzim sve što me odvraća od poezije.

Možda bi eliptični usklik Andréa Bretona iz Lude ljubavi (L’Amour Fou, u izvanrednom prijevodu Višnje Machiedo) mogla biti tihi zaključak i idejna poveznica tkiva novih knjiga francuskoga pisca:

Kada bi bar žrtvovanje tolikih ljudskih života jednoga dana usrećilo bića!

Tea Benčić Rimay