Pjev šumskih vila

Pjev šumskih vila

Glazbenom izvedbom na predstavi 25. siječnja u cijelosti je dominirao lik lijepe seljanke Armgard u zvuku svijetla i izražajna soprana vrlo muzikalne Martine Zadro, koja je osobito zadivila spretnim koloraturama u svim tonskim registrima u okviru slojevita dinamičkog raspona od pianissimo do mezzoforte

Operni je svijet bogatiji za jedno novo-staro djelo. Posve novo svjetlo na opus oca francuske komične opere i prvoga velikog majstora operete, Jacquesa Offenbacha, baca prvo scensko uprizorenje njegove ozbiljne romantične opere Rajnske nimfe. Taj je važan događaj ostvaren upravo u našem susjedstvu: na uvijek podatnoj pozornici Gallusove dvorane u ljubljanskom Cankarjevu domu, gdje su produkcijske moći udružili Slovensko narodno gledališče Opera in balet, te Festspeil Haus u St. Pöltenu, kulturnom i političkom središtu Donje Austrije.

SLAVNA BARKAROLA

Nismo ni svjesni toga da neke od najljepših tema toga djela sve ove godine u našim ušima odzvanjaju u ulomcima iz skladateljeve - kako se dosad smatralo - jedine ozbiljne cjelovečernje opere, Hoffmanovih priča, u koje je Offenbach naknadno uklopio ponajbolje glazbene misli svojih neuspjelih Rajnskih nimfi. Jedna od poznatijih slavna je venecijanska barkarola iz trećega čina Hoffmanovih priča, koja je izvorno stvorena kao zavodljiv pjev šumskih vila te se u izvornoj inačici kao crvena nit provlači kroz sva četiri čina Rajnskih nimfi.

Majstoru opereta kao židovskom skladatelju njemačkoga roda, koji je uglavnom stvarao djela za pariške pozornice i stoga bio idiomski vezan uz francuski jezik, političke i kulturne okolnosti oko 1864. u Beču jednostavno nisu dopuštale da bude prihvaćen i kao uspješni autor velike romantične opere. Gorljivi pobornici njegova samozvana neprijatelja Richarda Wagnera, koji je upravo u to doba počeo stvarati novo lice njemačke nacionalne opere, na praizvedbi su djela utjecali na glazbene kritičare u ložama, pa čak i na Edvarda Hanslicka, koji se i sam, premda Offenbachov prijatelj, o Rajnskim nimfama negativno izrazio. Upravo je Hanslick operi stvorenoj na narudžbu Bečke dvorske opere skladatelju i predložio posve pogrešan naslov za djelo, koji ni po čemu ne odražava dramatsku okosnicu libreta, te suvišno zbunjuje publiku, što je vjerojatno dodatno štetilo njegovu lošem ugledu u prepisivačkoj maniri kasnijih kulturnih kronika.

Tek je na prijelazu u 21. stoljeće izdavač Offenbachovih djela Jean-Christophe Keck poduzeo istraživanje te zanemarene skladateljeve partiture skupivši izvore iz raznih europskih knjižnica. Tako je pripremio materijal, brojne raspršene notne dionice, i organizirao suvremenu praizvedbu opere koja je u koncertnoj inačici priređena 30. srpnja 2002. u Montpellieru, čime je međunarodna javnost upozorena na veliko povijesno otkriće predivne glazbe stvorene na vrhuncu romantičnog razdoblja u umjetnosti.

USPJEŠAN REVIVAL

Dvije i pol godine trebalo je da se skladbi priskrbi i adekvatno scensko uprizorenje, koje je u suptilnoj vezi neposredne dramatike, duboke simbolike i ljupke melodioznosti otkrilo novu dimenziju ostvarenja. Nakon što smo ga vidjeli u tako prikladno dotjeranoj scenskoj verziji, sigurni smo da ono zaslužuje biti dijelom stalna opernog repertoara svih velikih svjetskih glazbenoscenskih kuća. Za tako su uspješan revival zaboravljena djela zaslužni usklađeni pojedinci, koji su iznimnim prinosima svaki sa svoje strane upotpunili cjelinu projekta. Perfekcionizam Nijemca Dietera Rossberga kao dirigenta predstave Slovenci su već doživjeli u nekoliko navrata. Sjećamo se da je prije dvije godine, također u Cankarjevu domu, ravnao izvedbom jednako uspješna Gounodova Fausta. Njegova briga za nijanse u svim zvukovnim razinama između orkestra i scene, kao i razvijen osjećaj za tonsku izražajnost i glazbenu dramatiku, najvjerojatnije proizlaze iz njegova iskustva kao skladatelj i redatelj.

Osobito dobru suradnju osjeća se da je postigao s redateljem Manfredom Schweigkoflerom, svestranim likom koji je također na glazbenoj sceni prisutan kao rock-pjevač, skladatelj rock-mjuzikala i cijenjeni kulturni menadžer, te je za Offenbachove nimfe osmislio reljefnu mizanscenu i karakterizaciju likova između čarobne neodređenosti i pravocrtne figurativne doslovnosti tipične za crtane filmove. Galeriju renesansnih tipova u autorskom timu predstave upotpunio je i njemački scenograf Michael Zimmermann, čija je u sva četiri čina jedinstvena nakošena okrugla površina bila spretna podloga za toplo-hladne kontraste.

U redateljev plastični dramaturški nacrt skladno se uklopio s glazbom i simbolikom usklađeni scenski pokret mađarskoga koreografa Sándora Romána, dok su kostimi Zagrepčanina Alana Hranitelja u slučaju seljaka pratili povijesne konture idilične pastoralnosti u jarkim tonovima, a bajkovitim su odorama dobrih vila u bljeđim bojama kontrastirale crno-crvene uniforme mračne neprijateljske vojne sile.

PRINOS HRVATSKIH UMJETNIKA

Glazbenom izvedbom na predstavi 25. siječnja u cijelosti je dominirao lik lijepe seljanke Armgard u zvuku svijetla i izražajna soprana vrlo muzikalne Martine Zadro, koja je osobito zadivila spretnim koloraturama u svim tonskim registrima u okviru slojevita dinamičkog raspona od pianissimo do mezzoforte. Armgardina majka Hedwiga u glasu je slovenske altistice Mirjam Kalin dobila tumača vangerijanskih atributa. Svijetli je tenor Marc Heller uvjerljivo tonski i scenski opisivao trenutke Franzova gubitka razuma, dok je glumački dar baritona Jože Vidica kao preobraćena negativca Konrada ublažio reski ton njegova glasa. Topli pjev basovske punokrvnosti donio je nastup Ralfa Lukasa koji je u liku lovca Gottfrieda naglasio karakter dobrote i velikodušnosti. Mahom kvalitetnim solistima dodatnu su potporu uz orkestar pružili i članovi izvrsnog Zbora Ljubljanske opere, čiji je usklađeni zajednički zapjev uvježbala Martina Batič. Svjetska scenska praizvedba novootkrivenih Offenbachovih Rajnskih nimfi svakako je kulturni događaj sezone za Sloveniju, a iz članaka iz međunarodnoga tiska saznajemo da je jednako oduševila i austrijsku publiku u St. Pöltenu. Ansambl opere i baleta Slovenskoga narodnog gledališča 23. i 24. veljače istim djelom gostuje u švicarskom gradu Winterthuru gdje će Offenbach kao autor ozbiljne romantične opere zasigurno steći nove štovatelje.

Jana Haluza Lučić