Philip Johnson (1906-2005)

Philip Johnson, jedan od najutjecajnijih i najosebujnijih američkih arhitekata 20. stoljeća, preminuo je 25. siječnja na svom imanju u New Canaanu, Connecticut. Johnson je karijeru započeo kao povjesničar i muzejski kurator. Nakon diplome na Harvardu izučava novu europsku arhitekturu i prvi je predstavlja američkoj publici legendarnom izložbom Internacionalni stil (u njujorškoj MoMA-i) i istoimenom knjigom (napisao sa H. R. Hitchcockom) 1932. godine. Osnivač i ravnatelj (1932-34, 1945-54) Arhitektonskog odjela MoMA-e, Johnson je bio strastveni zagovaratelj moderne arhitekture u SAD-u, kumujući dolasku velikoga Miesa, pod čijim je utjecajem, nakon arhitektonske diplome na Harvardu (1943), realizirao glasovitu staklenu kuću (1949) te surađivao u realizaciji Seagram Building (1956-58). Dugu i plodnu karijeru doajena američke arhitekture obilježuju kontradikcije i fascinacija idejom novoga. Kada ga je jednom udomaćio u Americi, Johnson napušta modernistički izričaj, eksperimentirajući s dekorativnim klasicizmom i prigrlivši repertoar povijesnih elemenata u postmodernističkoj fazi, da bi se konačno vratio modernizmu u dekonstruktivističkoj varijanti. Johnson je bio prvi dobitnik prestižne nagrade Pritzker (1979), a vodio je biro sve do prošle godine.

NAI Architecture Prize 2004

AM NAI arhitektonska nagrada 2004, što se bijenalno dodjeljuje za najbolju realizaciju mladih nizozemskih arhitekata (mlađih od četrdeset), pripala je amsterdamskom uredu NL Architects za Basketbar u Uithofu u Utrechtu. Žiri je bio zadivljen inventivnošću autora, koji su skromnu zadaću kafića proširili u multifunkcionalnu kombinaciju knjižare, košarkaškog igrališta, rampe za skateboard i kafića kao novog atraktivnog studentskog landmarka u okviru sveučilišnog kampusa. Nagrađeni rad, koji je arhitektima uz vrijedno priznanje donio i iznos od deset tisuća eura reprezentira razigranost, efikasnost i inventivnost, tipičnu za djela nove generacije arhitekta, a predstavljen je do 27. veljače, zajedno s ostala tri nominirana rada, modelima, crtežima i fotografijama na izložbi Fresher Facts u Nizozemskom arhitektonskom institutu (NAI).

Nova danska opera

U Kopenhagenu je danska kraljica Margareta svečano otvorila novu zgradu danske opere. Operaen vrijedna 442 milijuna dolara prva je danska namjenski sagrađena operna zgrada, koju je sunarodnjacima darovao multimilijunaš Maersk McKinney Moller. Devedeset jednogodišnji biznismen i najbogatiji Danac ne samo da je sam odabrao arhitekta bez javnoga natječaja, što je negativni presedan za javne građevine takve važnosti, nego je zahtijevao od autora Henninga Larsena da strogo provede njegove zamisli u vezi s oblikovanjem, zbog čega se on javno požalio kako je arhitektura opere »pogrešan kompromis koji ga rastužuje«, misleći ponajprije na metalne horizontalne strune postavljene ispred glavne staklene fasade na zahtjev investitora, čime je smanjena otvorenost zgrade prema gradskoj luci. Afera nije međutim umanjila velebnost četrnaesterokatnog zdanja, koje pored glavne dvorane sa 1400 mjesta, prostorom za orkestar od 110 glazbnika i glavnom pozornicom sadrži još eksperimentalnu scenu sa dvjesto mjesta, urede, dvorane za probe, restoran i razne pomoćne prostore te najsuvremenija akustička rješenja. Posebno je hvaljena prozračnost foajea, dok su kritičari strop u glavnom auditoriju, prekriven sa 105 000 pozlaćenih listića od 24-karatnog zlata, opisali kao megalomanski i vulgaran.

Shigeru Ban

Shigeru Ban otvorio je europski ured u temporalnom studiju, podignutu prema njegovu projektu na terasi šestoga kata Centra Pompidou u Parizu, gdje tim arhitekata pod njegovim i vodstvom Jeana de Gastiensa razrađuje rješenje s kojim su pobijedili na natječaju za izgradnju novoga Centra Pompidou u Metzu, čiji je završetak planiran za kraj 2007. godine. Privremena struktura ima cjevasti oblik, dužine 34,4 i širine 4,4 metra. Polukružni je nadsvođeni prostor pokriven izvana vodonepropusnom PTFE-membranom (atestiranom prema protupožarnim propisima) i sustavom panela, nošenim od sustava cilindričnih rebara od papirnatih tuba koji čine ukupno 29 polukružnih nosivih lukova s mrežom poprečnih vjetrovnih spregova. Privremena struktura zamišljena je kao jedinstven prostor, a policama su međusobno odijeljene pojedine zone što se nastavljaju jedna na drugu: primanje, dvorana za sastanke, radni prostor, zona odmora i radionica maketa.

Vinko Penezić