Ozbiljniji i monotoniji

»15 dana«, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, ur. Tomislav Brlek i Bruno Kragić, br. 4-5, Centar za kulturu i obrazovanje Zagreb, Zagreb, 2004.

Prva asocijacija na časopis »15 dana« vjerojatno je u mnogih čitatelja vezana uz njegovu stanovitu bezvremenost - riječ je o časopisu kod kojega se, osim doslovnim pogledom na datum na koricama, nerijetko po sadržaju nije moglo precizno odrediti vrijeme izlaska broja. Upravo zbog te specifičnosti, koja bi za neka druga izdanja bila pogubna, ovdje se na osebujan način progovaralo o umjetnosti, usredotočujući se ponajprije na njezine trajne vrijednosti. Druga je asocijacija vezana uz likovni identitet časopisa, koji je odredila raznolikost u kojoj su se umjetničke reprodukcije miješale s karikaturama, kadrovima iz filmova i fotografijama, ali koje su često bile promišljeno povezane, čime bi nas navodile na poseban način percipiranja umjetničkih djela.

Nova uređivačka koncepcija (koja zapravo i nije tako nova, jer su iza urednika Tomislava Brleka i Brune Kragića već tri broja) časopisa donosi prilično izmijenjen pristup, u kojem se zadržavaju tek rijetka od prijašnjih obilježja. Naspram sadržajnoj raznolikosti časopis sada njeguje povezanost i međusobno tematsko prožimanje tekstova, dok će se u likovnom oblikovanju, iako se tom aspektu po kojem se »15 dana« prepoznaju pridaje jednaka pažnja, slijediti novi smjer, ponešto ozbiljniji, no i monotoniji od prethodnog.

Prisutnost nekoliko glavnih ideja u različitim prilozima temeljno je obilježje broja, pa se gotovo svi tekstovi mogu podvesti pod neku od dvije-tri dominantne tematske odrednice (Ivan Meštrović, antimodernizam, nacionalizam i/ili stav prema ratovanju), koje su, dakako, obrađene u skladu sa sadržajem svakoga priloga. Iako unisoni koncept broja svjedoči o promišljenosti i pomnosti u izboru sadržaja, on vjerojatno neće odgovarati svim čitateljima te će od njega imati koristi najviše oni koji su izravno zainteresirani za određenu provodnu temu.

TRENDOVSKANARANČASTA

Likovne priloge - radove Ivana Meštrovića, kvalitetno upotpunjuje članak Morane Čale, koja njegovim ilustracijama Danteova Pakla pristupa ponajprije kao likovnim interpretacijama, primjenjujući na njih obilježje prijevoda koji nikada ne postiže istovjetnost izvornika. Upravo će drugost tih crteža i nemogućnost ekvivalencije potaknuti njezin govor o Meštroviću kao likovnom pripovjedaču, a zanimljiva analiza tih radova temelji se i na ideji o naravi slike, koja »vidljivim prikazuje ono nevidljivo«, što se u Meštrovića pokazuje kao zaokupljenost granicom viđenja - odnosom sjene i tijela. Nastavljajući se na bavljenje Meštrovićem, ali otvarajući i temu antimodernizma, tekst Zorana Kravara bavi se Vidovdanskim kultom - »estetičko ideološkom kampanjom«, čiji su glavni predstavnici bili Ivo Vojnović i Ivan Meštrović, i koju autor razmatra usporedbom s njihovim oponentom Antunom Gustavom Matošem. U britkoj analizi kojoj ne nedostaje fino odmjerene ironije, autor razmatra dvije suprotne umjetničke tendencije u tipologiji nacionalizama Lije Greenfeld, baveći se njihovim shvaćanjem nacije, veze naroda i povijesti, odnosom spram modernizma te prikazujući vidovdance kao antimoderniste.

Ovaj tekst ujedno je i začetak tema koje se provlače svim ostalim prilozima, pa će tako tekstovi o Milanu Šufflayu i noveli Kod proroka Thomasa Manna slijediti govor o antimodernizmu, dok će drugu liniju (nacionalizam, nacija) radikalizirati kratki tekst Ernsta Jüngera iz 1926, O apsolutnoj hrabrosti, u kojem je dano viđenje rata očima pripadnika njemačkih nacionalista. Upravo će tumačenje i glorifikacija rata kao iskonskoga stanja u kojem više ne djeluju pojedinačne osobnosti, a duševne sile postaju dominantne, protutežu dobiti u posljednjem bloku koji donosi dio iz eseja Tri gvineje Virginije Woolf, kojim je spisateljica dala oštar (feministički) antiratni odgovor. O pozadini nastanka toga djela, koje je prvi put prevedeno na hrvatski, njegovim temeljnim idejama te razlozima otpora koji je ovaj tekst izazivao u recepciji piše Lada Čale Feldman.

Objedinjenost sadržaja sugerirana je i likovnim dijelom časopisa, koji u potpunosti sadrži radove Ivana Meštrovića, što se s obzirom na tematiku priloga pokazuje dobrim izborom. Ipak, usredotočenjem isključivo na jednog autora časopis je izgubio ponešto od šarma u svojim likovnim prilozima, na koji smo navikli i koji bi se jednako tako mogao dogoditi i u novom pristupu. Također, šteta je što se pri izboru osnovne boje časopisa izabrala trendovska narančasta, koju u posljednje vrijeme viđamo u dosta izdanja, što sada već dovodi do stanovite uniformiranosti, koja je posljednje čemu bi se časopis »15 dana« trebao prikloniti. No, bez obzira na sve manje ili više sretne promjene, neospornom ostaje razina kvalitete članaka koji se nude u novome broju.

Ljubica Anđelković