Otkrića u običnome

Otkrića u običnome

Stare ulice, stari automobili, starinski odjeveni ljudi i žene sa staromodnim frizurama, uz tvrde odnose svjetla i sjene, vraćaju nas u atmosferu pedesetih godina. S tim da u slučaju Abadžićevih fotografija nije riječ o ironijskom ili melankoličnom odmaku, nego o legitimnu priznavanju da prošlo još postoji u sadašnjem, kao što među odjećom još postoje i klasična odijela

Nije slučajno da su se sva Abadžićeva otkrića dogodila u šetnji. Kant je na uvijek jednaku putu koji je prolazio svaki put u isto doba dana, ipak svaki put bio na drugoj šetnji, Diogen je u šetnji tražio čovjeka, kada se krećemo bez određena cilja, putujemo i otkrivamo. Prizore bez značenja Stanko Abadžić prepoznao je kao znakove pokraj puta, koje je fotoaparatom uhvatio točno onako kako ih je vidio, a vidio ih je dajući im novo značenje i vrijednost. Na minimalne intervencije i odsutnost kasnijeg rezanja upućuje okvir školskoga punog kadra. Stanko Abadžić skromno objašnjava da su sve to mirni statični prizori, da je mogao točno uhvatiti ono što je htio, »ta nije ovdje riječ o živahnoj novinarskoj fotografiji«. Ipak, kao da puni kadar i crno-bijela tehnika ima više veze s drugim objašnjenjem autora koji nije napravio nijednu fotografiju u boji. »To vam je poput klasičnog odijela, boja zavodi, ona je kič, to nije to... Ovo je vječno.«. I motivi prate tu klasičnost. Stare ulice, stari automobili, starinski odjeveni ljudi i žene sa staromodnim frizurama, kojima je obilježen pogotovo praški ciklus, uz tvrde odnose svjetla i sjene, vraćaju nas u atmosferu pedesetih godina. S tim da u slučaju Abadžićevih fotografija nije riječ o ironijskom ili melankoličnom odmaku koji bi upućivao da nas s ove vremenske točke autor podsjeća na prošlo, nego o legitimnu priznavanju da prošlo još postoji u sadašnjem, kao što među odjećom još postoje i klasična odijela. Svi prizori tako prestaju biti prošli, a ozračje pedesetih više govori o nečemu drugom, o mirnoći, statičnosti, intimnosti.

PREDMETI U TIŠINI

Uz klasični stil vječnih prošlih vremena, u ovom ciklusu Abadžić pokazuje i nešto drugo, uvijek novo, otkriveno i intimno u naizgled vrlo običnu. Prostori su uvijek pusti i prazni, na njima se pojavljuje osamljeni predmet ili samo udaljeni lik čovjeka. Prazne plaže sa siluetom ili ostavljenim biciklom, bicikl na stupu, bicikl naslonjen na staru fasadu, male figure ljudi na praznom, velikom trgu, figura čovjeka i psa na plaži, čovječuljak s novinama na beskonačno velikim, zahvaljujući sjenama, izduljenim, ravnim stubama, prazno polje, žica na stupu - neki su od takvih motiva. Pojedinačni predmeti u praznini tako počinju postojati sami za sebe, kao da im je udahnut život, ujedno su ostavljeni i čini se kao da razmišljaju.

Predmeti su rabljeni i stari, što im daje ljudskost i toplinu i, kao što tišina jače naglašava zvuk, tako i odsutnost čovjeka na tim fotografijama snažno progovara o ljudskome.

Male siluete u praznim prostorima na isti način uz otkriće prizivaju i ljudskost. Tišina koja se gotovo može čuti na Abadžićevim fotografijama stvara tišinu i u promatračevoj glavi i pomaže mu da vidi ono što inače u prolazu nikada ne zapaža. A vidjeti iste stvari novim očima, upravo je to humanost, nužna ljudska osobina, bez koje je nemoguće potpuno živjeti, kao što je nemoguće i stvarati ideje. Suvremeni filozof Peter Sloterdijk nazvao je tu iskonsku humanost viđenja novog u starom, koja je usko povezana s kreativnošću - samoporađajućom sposobnosti čovjeka, potrebom da se čovjek uvijek iznova rađa nov. Na jednak način na talijanskom trgu na kojem je de Chirico uvijek sjedio, a koji je nakon duge bolesti jednoga jutra vidio novim, nastalo je njegovo metafizičko slikarstvo, dok zahvaljući toj istoj ljudskoj samoporađajućoj osobini Abadžić šeta i u tišini otkriva male stvari koje za promatrača fotografija čini - velikima.

Cijela jedna serija posvećena je samo neobičnim sjenama, poput one koja se doima kao velika ključanica, ili s njima postiže neobičnost običnoga, kao na fotografiji bršljana, koji se doima kao crtež tušem. Ponekad Abadžić nalazi neobičnu kombinaciju motiva, kao što su zgrade što se ogledaju u izlogu s lutkama, ili u lokvi vode. Sve fotografije postaju tako počeci malih priča, novih svjetova koje je Stanko Abadžić za nas otkrio u svakidašnjem, kao kada bismo u šalici kave pronašli grad malih bića. A to nam daje i onaj topli ljubavni osjećaj prema svijetu, da ne hodamo sami ispod zvijezda.

Bivši dopisnik »Vjesnika«, koji je kao slobodni fotograf živio i radio u Češkoj (radeći najviše na izradi fotodokumentacije za bilborde za tvrtku Superposter iz Praga) izlagao je u Pragu, Osijeku, Novigradu, Splitu, Dubrovniku, a 2003. imao je samostalnu izložbu u Mimari. Sada živi u Baškoj na Krku i redovito surađuje s izdavačkim kućama Meandar, Fraktura, Znanje i AGM iz Zagreba na oblikovanju naslovnica knjiga.

Dina Ivan