Nakon desetljeća čekanja

Nakon desetljeća čekanja

Oni koji su se vlastitom inicijativom, iskustvom i osobnim darom za mizanscenu uspjeli oduprijeti redateljevoj krhkoj i nesuvisloj koncepciji, slijedeći ponajprije dramaturgiju glazbe same, ostvarili su zanimljivu i uvjerljivu predstavu. To su protagonisti druge premijerne večeri, sjajna ruska sopranistica kao stvorena za dramske situacije, Milana Butaeva, kojoj je zagrebačka Izolda bila debut u toj ulozi i njemački vagnerijanski veteran Wolfgang Neumann, čiji je vatreni dramski tenor bio primjer ponajboljega Tristanova tumača

Prvi put nakon 1989. Wagner je ponovno među Hrvatima. Novom naraštaju naših glazbenika i operne publike slavni je umjetnik i njegovo stvaralaštvo predstavljeno jednom od - uz Romea i Juliju - najljepših ljubavnih priča ikada opjevanih u umjetnosti: Tristanom i Izoldom. Gotovo poslovično zahtjevne partiture činile su se prevelikim zalogajem za naše objektivne izvodilačke mogućnosti, sve dok intendant naše središnje kazališne kuće, maestro Mladen Tarbuk, nije odlučio promijeniti stanje i ući u povijesne kronike Zagrebačke opere kao prvi vagnerijanski dirigent novijeg doba. Tako je središnjica tekuće operne sezone obilježena premijernom izvedbom opere koja je na istim daskama uprizorena tek jedanput dosad i to davne 1917.

DVIJE RESPEKTABILNE POSTAVE

Najavljene dvije premijere nove predstave, u subotu 12. i nedjelju 13. veljače, zapravo su samo željele istaknuti činjenicu da u dvije večeri za redom u izvedbi djela sudjeluju dvije jednako kvalitetne i respektabilne postave pjevača. Naglasak na pjevačima ispravno je već unaprijed usmjerio pozornost publike prema aspektu koji je ključna osovina naravi djela i svake njegove produkcije. Četvero stranih interpreta koji su tumačili dva naslovna lika na različite su načine dominirali scenom u dvjema večerima, kojima je ravnao maestro Tarbuk. Uz niz manjih i epizodnih likova koji su uz svoje s Wagnerom već upoznate kolege iz inozemstva predstavljali mahom mladi hrvatski vokalni umjetnici, veliku je zadaću ispunio Orkestar zagrebačkog HNK.

Već samo pročitati složenu partituru, prepoznati lajtmotive i rekonstruirati zasebnu glazbenu dramaturgiju u skladu s događajima na sceni bio je velik i mukotrpan posao za dirigenta i svakog glazbenika posebno. Iako je izvedba još daleko od idealne zajedničke svirke i potrebne zvukovne punine, orkestar je - pogotovo u ritamski i izražajno dinamičnijim dijelovima - bio na tragu ispunjenja svoje vagnerijanske uloge. Nad često nesigurnim gudačima i nestašnim limenim puhačima nadmoćno su kvalitetu orkestralnoga muziciranja branili nositelji dionica drvenih puhača, među kojima je u izvedbi pastirove pjesme u trećem činu osobito zasjao oboist Zagrebačke filharmonije, mađarski gost Zoltán Hornyánszky, koji se iskazao kao vrstan svirač engleskoga roga.

REDATELJ KOJI NE RAZUMIJE BITDJELA

Argumenata za postavljanje Wagnerove opere na repertoar zagrebačkog HNK svakako ima pregršt, jednako kao što na našoj glazbenoj sceni pozdravljamo i gostovanje raritetnih vagnerijanskih pjevača svjetskih opernih pozornica. No, zbog čega je vizualni aspekt predstave povjeren u opernom svijetu neafirmiranu vremešnom kazališnom redatelju iz Njemačke, Jochenu Zoerneru Erbu, koji se s Wagnerovom operom prvi put stvaralački susreo tek ovom prigodom u Zagrebu, teško da može opravdati sama predstava. Da ne razumije bit Wagnerove glazbe, te značenjske niti najpotresnije sudbine jedne ljubavi u njegovu stvaralaštvu, redatelj je želio prikriti nepotrebnim razrađivanjem odnosa glavnih likova sa sporednima, pri čemu je problematizirao ono nepostojeće - neprimjerene i ishitrene ljubavi između Izolde i njezine družice Brangäne te Tristana i njegova štitonoše Kurwenala.

Nedostatak pravih ideja u razradi drame i psihograma likova nadomještao je lažnim analogijama lajtmotiva u glazbi: puko dekorativnom i značenjski neopravdanom uporabom crvenih kazališnih zastora iza scene i krevetom kao konstantom u sva tri čina. Nastojeći proširiti popularnost Wagnerove opere i posjetiteljima dodatno objasniti njezinu radnju, od dramaturga Kraft-Eikea Wredea redatelj je naručio poseban petnaestominutni igrokaz u obliku banalizirajućeg talk-showa kao medija najbliskijeg običnom čovjeku. Nepotrebnom vulgarizacijom jedne od najpoznatijih glazbenih drama, s uvodom koji je u ležernu tonu vodio Mirko Fodor, podcijenio je svakoga, i najneupućenijeg kazališnog posjetitelja, koji priču, ako je već unaprijed ne poznaje ili nema volje pročitati u popratnoj knjižici, može vrlo jasno iščitati tijekom opere u poetičnim hrvatskim titlovima Helene Lucić.

SOLISTIČKI USPJESI

Oni koji su se vlastitom inicijativom, iskustvom i osobnim darom za mizanscenu uspjeli oduprijeti redateljevoj krhkoj i nesuvisloj koncepciji, slijedeći ponajprije dramaturgiju glazbe same, ostvarili su zanimljivu i uvjerljivu predstavu. To su protagonisti druge premijerne večeri, sjajna ruska sopranistica kao stvorena za dramske situacije, Milana Butaeva, kojoj je zagrebačka Izolda bila debut u toj ulozi i njemački vagnerijanski veteran Wolfgang Neumann, čiji je vatreni dramski tenor bio primjer ponajboljega Tristanova tumača. Izražajem i koncentriranim pjevom novoga vagnerijanca pratio ga je naš bariton Armando Puklavec kao Kurwenal, dok je zvonki mezzosopran glumački nadarene Martine Tomčić u ulozi Brangäne u pojedinim lagama odveć mijenjao boje. Punim se glasom pravoga mekog basa, profinjenom muzikalnošću i velebnim scenskim iskustvom istaknuo Novosađanin Branislav Jatić u liku razočarana i velikodušna Kralja Markea. Tenori Zrinka Soča i Nikše Radovanovića u ulogama Melota i Pastira, premda točno ispjevani, presvijetlih su boja za Wagnerovu dramski nabijenu paletu glasova, Ivo Gamulin u prvim je taktovima nakon predigre korektno, ali nedovoljno zajedljivo otpjevao pjesmu Mladog mornara na brodu, dok je publiku šokirao neartikulirani blic-ulet epizodista Hrvoja Banaja kao Kormilara.

Navedena je druga postava pjevača svakako prikrila nedostatke predstave, koji su, nažalost, prevladali nad pjevačkim vrlinama prve podjele. Amerikanac Patrick Raftery dopustio je da vrhunac ljubavnih izljeva u duetu s Izoldom u drugom činu prođe mimo njega te svoj lijepi tenor čuvao za prizor Tristanove smrti. Njemica Barbara Schneider-Hofstetter ekonomičnim je i kultiviranim pjevom također zaobišla emotivnu dramatiku Izoldina lika. Impresivni je bas Nevena Belamarića zaječao u monologu Kralja Markea, glumački angažirani Saša Ivaci kao Kurwenal raspršenim se tonom baritona često gubio u orkestralnim nanosima, dok je najdosljedniju i najimpresivniju otvorenost punokrvna pjeva ostvarila Bugarkinja Zlatomira Nikolova kao Brangäna. Prilagodljivi se tenor Tvrtka Stipića u liku Pastira skladno stopio s karakterom Wagnerove melodioznosti. Impresivne viseće konstrukcije scenografa Gerda Friedricha (brod na nemirnu moru, svjetiljke u noćnom prizoru i Tristanova posmrtna postelja) među rijetkim su vizualnim adutima predstave, dok su njegovi kostimi bili međusobno stilski posve neujednačeni, a ambiciozna rasvjeta zahtijevala dodatnu razradu. Uz pjevače i dirigenta iz ove je bitke sa zahtjevnostima vagnerijanskog kazališta uspješno izašla i jezična i vokalna savjetnica Hella Seitz-Ritt, koja je zaslužna da su svi pjevači zajedno s muškim zborom zagrebačkog HNK sjajno izgovarali tekst.

Jana Haluza Lučić