Maske (ni)su pale

Najnoviji kućni domjenak na imanju zagrebačke obitelji Očić protekao je na ponos i diku starograđanskih okupljanja pod iskrom komornoga glazbenog izričaja. A kako i ne bi kad su tog četvrtka (10. veljače) Tamara Coha Mandić, Renata Penezić i Diana Grubišić Ćiković, Salonom Očić raskrilile neuobičajene triptihalne i diptihalne kombinacije za jednu i dvije flaute uz rapsodičnu potporu harfe kao continua i kao sola

Bio karneval ili ne ili pak njegova umjetnička inačica s koncertnim sadržajem u zaglavlju, krabulja s ljudskim likom uvijek će biti tu kao misao što provocira i golica maštu. A da maske i one scenske i one životne doista (ni)su pale, lijepo se čulo i vidjelo za posljednjega rasporeda iz ciklusa Lisinski subotom (5. veljače), kada su u stiliziranoj igri svjetla i sjene uz minimalne radne kostime gosti s britanskog otoka bez krinke na licu prikazali skrovite i hotimično nikad do kraja, dakle definirane tajne i izvanglazbenoga konteksta rasta engleskoga skladateljskog dvojca Purcell/Britten.

DIPTIHALNI GLAZBENI DUH

A baš su prvi najveći majstor engleskoga baroka Henry Purcell i poslije njega, a u velikome vremenskome skoku prvi najveći modernist engleskoga 20. stoljeća Benjamin Britten bili polaznicom poluscenskoga prikaza vokalnog ansambla The Sixteen i pridruženoga mu orkestra The Symphony of Harmony and Invention pod umjetničkim i dirigentskim vodstvom utemeljitelja Harryja Christophersa. I to u slijedu prirodnih sličnosti i različitosti diptihalnoga glazbenog duha, što će s Purcellovom blistavom polifonijom nezamršene konstrukcije skladno nastaviti put sve tamo od ranije elizabetanske (otočko-renesansne) epohe do kasnije Brittenove suzdržane harmonijske novine s pogledom unatrag. Zato je Christophersova »povijesna obaviještenost« o stilu, vremenu i prostoru nastajanja žive interpretacije sve samo ne teorijski plan za rušenje romantizirana pjevanja i sviranja s vibratom i s proizvodnjom fraze u bujici bogatih (naknadnih, proizvoljnih) ukrasa i visuljaka! I zato je tu živ dokaz da se i bez vibrata i sa specifičnim (baroknim i neobaroknim, suvremenim) vođenjem višelinijskoga rastera može i mora i pjevati i svirati na način punokrvne harmonije i invencije, kako to već sugerira i sam naziv šarolika instrumentalnog dijela engleske skupine.

Očito živeći i radeći na način negdašnjih putujućih družina, što su tek uz silan trud i visok stupanj profesionalna sudružništva uz jedno mjesto mogle osvojiti i kakvo drugo iz udaljene (suparničke) grofovije, projekt The Sixteen kao skupno nazivlje za Christophersovo ujedinjenje rane i kasne engleske glazbe i svojemu je zagrebačkome staništu, što se u nekim glazbeničkim segmentima jako diči poznavanjem stila staroga kova, održao lekciju o nedosadi u tonskoj slici i prilici takozvane utemeljene interpretacije. Stoga su maske što (ni)su pale doista pale na ispitu tuđe savjesti o koju sjajni i skromni engleski glazbenici s vrsnim zaleđem u poznavanju zanata, bez proračunata razmišljanja kako se to nekad moglo izvoditi, ugrađuju instinkt najviše umjetničke kakvoće. Vrhunac takva doživljaja bio je u poluscenskom postavu neznatno kraćene Purcellove opere Didona i Enej, kojoj je mezzosopranistica Susan Bickley kao Didona priskrbila engleski odmjereno, a toplo i tehnički besprijekorno muziciranje.

I eto dokaza više u zapravo nepotrebnu dokazivanju kakvo to (barokno) pjevanje zaslužuje dirljiva Didonina tužaljka u prizoru smrti, a kakvo, pak, sviranje bez vibrata u vibrantnoj emisiji tona i fraze valja okruživati antologijske stranice Purcellove glazbe. Istodobno i pripovjedač i antički komentator radnje, vokalni se sastav u istome stilu uzbudljiva unutarnja komešanja muško-ženskih linija pridružio solističkim dionicama. S druge pak strane, u samostalnim je nastupima The Sixteen bio intonativno kristalan planet s engleskoga zviježđa za glazbenu prošlost u sadašnjosti s izdvojenim slogom a cappella za odjeljke iz Brittenove manje izvođene opere Gloriana. Bariton Richard Suart uz asistenciju je pjevačica iz zbora vedro predstavio Pijanog pjesnika i Genija iz Purcellove Vilinske kraljice i Kralja Arthura, sve pod dinamičnim vodstvom dobroga duha cijeloga sastava Harryja Christophersa.

NA PONOS I DIKU

Po naravi stvari pripadajući okružju salonskih ćakula na visokoj nozi, najnoviji kućni domjenak na imanju zagrebačke obitelji Očić i bez karnevalskih je maski protekao na ponos i diku starograđanskih okupljanja pod iskrom komornoga glazbenog izričaja. A kako i ne bi kad su tog četvrtka (10. veljače) Tamara Coha Mandić, Renata Penezić i Diana Grubišić Ćiković kao tri gracije ne iz Dalmacije, Salonom Očić raskrilile neuobičajene triptihalne i diptihalne kombinacije za jednu i dvije flaute uz rapsodičnu potporu harfe kao continua i kao sola. I to u široku rasponu od obrada i originala jednako starih koliko i novih kompozicijskih slikopisa, iznad čijih će se i umilnih i penetrantnih visokih pozicija baš kočoperiti odlično artikulirana svirka zagrebačko-riječkoga trija. I tu je operna nit žarila novim zvukolikom, od Rigoletto-fantazije braće Doppller do Rossinijevih dueta za vlastite mu naslove Kradljiva svraka i Elizabeta, engleska kraljica.

Još jedna, eto, poveznica i sa skupinom The Sixteen i izvedbom Brittenove Gloriane, skladane za krunidbu jedne druge, a aktualne engleske Elizabete, kao što će i Briccialdijev Venecijanski karneval na Benedictov melodijski obrazac na kraju ujediniti sve ukuse za glazbene nadjevke maškaradnih običaja diljem svijeta. I u Salonu Očić, dakako, gdje ton i pjev caruju cijelo desetljeće, a dobre i sada zaboravu otrgnute zagrebačke navade šire boju i preko zabave do umjetnički ozbiljno profilirane glazbene scene.

Ozbiljno su to shvatile i flautistice Tamara Coha Mandić i Renata Penezić te riječka gošća, harfistica Diana Grubišić Ćiković, čija složnost u zajedničkoj tvorbi osjetljive komorne panorame plijeni pozornost i najdelikatnijeg uha. A baš će to primanje nevelika zvuka u čipkastoj strukturi male glazbe biti glavnim testom za sve one što odluče krenuti putovima koncertnoga podija. Za tri mlade dame dileme nema: od Haendelove Passacaglie do Amorosijeva srednjovjekovnoga plesa i Donizettijeva sonatnoga sloga bruknerovski je prostor dubine u zgusnutoj rijeci komornog muziciranja, iznad koje svaki ton mora zvoniti na jedinome - pravome mjestu. Sve se čuje i gotovo se sve zna, a kad to čini glazba u fizičkoj bliskosti sa slušačem i dobro je da maske i (ni)su uvijek skroz-naskroz pale kao tajne koje kopljem lome svoje vrline javne!