Maksimizirana iluzija

Maksimizirana iluzija

Iznimno hrabra ideja redatelja Boyka Bogdanova da se nadrealistički poigra hrvatskom glazbenoscenskom klasikom bila je toliko zanimljiva da su se već u scenskom izgledu i pokretu izgubile sve predrasude o jednoj i jedinoj Jalti staroj tridesetak godina

Mjuzikl Jalta, Jalta Alfija Kabilja i Milana Grgića svi znamo. Sanda Langerholz u ulozi Nine Filipovne, ansambl Komedije i nezaobilazni Vlado Štefančić... Ipak, čini se da to nije jedna i jedina Jalta...

Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u Rijeci pokazalo je da legendarni (i jedini zapamćeni) hrvatski mjuzikl može izgledati posve drukčije. Kabiljeve su pjesme tu, Grgićevi sobari svađaju se oko prljavoga rublja i podjele svijeta, ali Jalta je nova. To je jasno već na početku predstave: dok orkestar, vođen sigurnom rukom duboko uživljena dirigenta Alana Bjelinskog, samouvjereno svira uvertiru, pozornicom propućka poslužavnik s parnim kuhalom. Što je to? Alica u zemlji čudesa? Zatim počinje otvorenje Olimpijade: predstavnici Engleske, Rusije i Amerike prodefiliraju pozornicom. I onda se diže zastor pokazujući nešto prekrasno: scena nije plošna, nego duboko dubinska. Vizualna višeslojnost pomaže agentima da se neopazice ušuljaju osvjetljavajući - ne mračnu scensku dubinu, nego publiku! - malim baterijskim svjetiljkama. Jesmo li mi, publika, sumnjivi?

DUBINSKOM PERSPEKTIVOM

I tako je to krenulo... Scenografija Dalibora Laginje i Boyka Bogdanova bila je izvrsna od početka do kraja. Neprimjetne, ali iznimno zanimljive pozorničke mijene uključivale su igre troslojnošću, dvoslojnošću i jednoslojnošću dubinske perspektive, te izmjene projekcijskih platna, koja nisu bila samo statična kazališna pozadina, nego su doista stvarala atmosferu: od tmurnih do manje tmurnih oblaka, jutra, noći i večeri, preko svijeta koji se vrti pred očima sobara i njihovih generala, do svijeta preko kojega prolazi sumnjiva mrlja i s kojega promatra veliko zeleno oko. Zelena livada? A ne, ne - zelena livada divovski je hamburger (?), a Nina Filipovna se pretvorila u Roxie Hart te je na njihaljki otpjevala završni song Neka cijeli ovaj svijet.

Iznimno hrabra ideja redatelja Boyka Bogdanova da se nadrealistički poigra hrvatskom glazbenoscenskom klasikom bila je toliko zanimljiva da su se već u scenskom izgledu i pokretu izgubile sve predrasude o jednoj i jedinoj Jalti staroj tridesetak godina. Osuvremenjena je Jalta ostavila bit mjuzikla - glazbu, priču i scenski tekst (koji je, čini se, za neke prigode ipak bio malo izmijenjen) - ali je poput bayreuthskoga Ringa u frakovima i cilindrima pokazala koliko je veliki prostor ostavljen sceni, koreografiji i kostimografiji. Moram posebno pohvaliti kostimografkinju Mariju Dimanovu Kamentchevu, koja je u obično unificiran izgled Grgićevih djevuški unijela neunificiranu šarolikost seljakinja. Samo zbog kostima, izgled se Jalte promijenio u živopisno šarolik, a da ne govorimo o svim ostalim scenskim elementima.

ODLIČNA GLUMAČKA MEĐUIGRA

Pozorno uobličena scena, s nizom namjernih karikatura i asocijacija (generali se loptaju velikim crvenim loptama, od kojih svaki ima svoj lik - nije li to Chaplinov Veliki diktator?), bila je odlično polazište za glumu i pjesmu. Leonora Surian bila je mlađi pandan Sandi Langerholz. Sigurno se kretala, zapovijedala i pjevala - bila je najklasičnija od svih, barem do početka drugoga čina, kada je i nju uhvatio slow motion nadrealizma te je zajedno sa crvenom krilatom spodobom u pozadini prenio u neki drugi svijet... Galiano Pahor (Griša), Lari (Denis Bržić) i Stenli (Damir Orlić) kotrljali su svoj r svaki na svoj način, ali to nije bit njihova postojanja. Njihova su bit različite redateljske doskočice (zvuk žličice u šalici za čaj, sinkrono pijenje čaja, imitiranje zujanja muhe), koje su ih pretvorile u simpatične karikature suvremenoga naraštaja gdje su tradicija i običaji izgubili svaki smisao. Možda je najzanimljivija pri tome bila brigadirka Ondina Kopčalić. Doduše, njezin je glas (unatoč ozvučenju) preslab za Kabiljeve čvrste songove, ali njezin je scenski (plesni) pokret odličan. Dok se preobražava iz brigadirke u kratkim hlačicama u agenticu u crvenoj kožnoj jakni koja hvata Ninu i sobare in flagranti (muškim gledateljima nije uskraćeno zadovoljstvo vidjeti Ninu u donjem rublju), potvrđuje se kao jedan od ključnijih likova predstave.

Drugi važan sporedan lik je Marfa, koju odlično, u glumačkoj međuigri sa Samuelom (Davor Jureško), prikazuje Olivera Baljak. Pretvorivši se ne samo likom nego i glasom u debelu i nespretnu rusku babušku, ona zdušno komentira događaje, među njima i priču o Nininu bivšem mužu Čunčurluku. Ali umjesto da taj song ostane statičan dvopjev, kao što se to do sada radilo, različite skupine plesača na različitim mjestima na pozornici zorno predočavaju Ninin život - od vjenčanja do rastave zbog muževa pijanstva i švrljanja s kurvama. Za odličnu koreografiju u toj i u drugim scenama posebna pohvala ide Mojci Horvat. Zanimljivo je da je zbor uvijek u pozadini. Doista, predstava je prepuštena pojedincima i scenskim dosjetkama, a zbor se češće ne vidi (skriven je iza kulisa) ili se pojavljuje u drugom ili trećem planu višeslojne pozornice. Rezultat je maksimizirana iluzija u koju gledatelji/slušatelji tonu, prepuštajući joj se bez suvišnih pitanja, dopuštajući da ih se bombardira simbolima, metaforama i asocijacijama te upijajući svim osjetilima novu, zvukovno istu, ali vizualno posve drukčiju, misaono-kaotično-uređenu Jaltu.

Irena Paulus