Ljupko i svježe

Ljupko i svježe

Svi su redom bili uvjerljivi i s mnogo kondicije i energije iznijeli predstavu čije je gledanje lijep način da tri sata neopterećeno uživate u ljepoti plesa. I neće vam biti dosadno. Što baš nije često ni u većim i razvikanijim baletima od splitskog

Cervantes je svijetu ostavio motiv koji će neprestance biti rabljen. Pa i oni koji s književnošću nemaju veze i nikad nisu čuli za viteza tužna lika znaju za pojam borba protiv vjetrenjača.

Ravnateljica Splitskog baleta Almira Osmanović dokazuje upravo nevjerojatnu tezu da je i u takvoj bici moguće pobijediti. Naime, kad je preuzela Balet, naslijedila je dobru plesnu trupu, koja, međutim, nije bila kadra korektno izvesti veći klasični balet. Nakon dvije godine uporna rada na vraćanju klasičnoj tehnici, popunjavanja ansambla novim plesačima - solistima, a u popriličnoj financijskoj stezi, u petak 11. veljače na sceni HNK Split premijerno je izveden veliki klasični balet Ludwiga Minkusa Don Quijote. Ljupko, mjestimično moćno, svježe i zavodljivo. Toliko se pljeska odavno nije čulo na nekoj premijeri u splitskom teatru. Balet je prema koreografiji M. Petipá i A. Gorskog postavila Valentina Ganibalova.

Jednostavna priča, rekli bismo stereotipna, u kojoj se u ljubav dvoje lijepih mladih ljudi upleće stariji bogati prosac, okvir je u kojem se niže revija baletnih točaka, kroz koje povremeno s dramskom gestom prođe Don Quijote, lirski zanesen i zagledan u zvijezde, praćen Sanchom zagledanim u zemlju. Izbor protagonista Marija Buličića (Don Quijote) i Sancha Panse (Davora Čakarića) neprekidno je opravdavao naziv baleta, jer njih dvojica kao da su i igrom i izgledom izišli iz Cervantesova romana. Uzgred su ta dva lika jedina veza između Minkusova baleta i prvoga vikarskog romana.

ETERIČNI AMOR

Zapravo su glavni likovi, solo uloge koje nose i čine plesačko tkivo ovog baleta Quitri, Basilio, Espado i Amor, te niz manjih poput Mercedes, Gradske plesačice ili onih dramskih Lorenza i Gamachea. Oni i jesu ovu izvedbu činili ljupkom i svježom. Ervina Sulejmanova utjelovila je putenu Quitri makar joj fouetei nisu uvijek bili sasvim sigurni. Azamat Nabiulin lijepi je Basilio čista i određena pokreta, mekih visokih skokova. Ništa za njim nije u skokovima i plesačkoj energiji zaostajao Aleksej Jaščenko kao šarmantni Espado. Posebno mjesto u cijeloj priči pripada biću koje je, jednom i doslovno, a uglavnom metaforički, lebdjelo nad svima njima. Amor u izvedbi Monice Dinoni eterična je bespolna pojava koja ljupkošću pokreta i stava stalno upućuje na krhku iluziju koja vodi »viteza od Manche«.

Komiku i dramsku poveznicu davali su Ivica Petrić (Gamache, ostarjeli prosac) i Antonio Rell (Lorenzo, Quitrin otac). Dojmljive uloge ostvarile su: Tea Jelić kao Mercedes, Nonna Čičinina (Gradska plesačica), a Marijana Marević Muslim i Rodika Namolosu besprijekorno su otplesale svoj pas de deux kao Quitrine prijateljice. Tea Brbora kao vila Driada gracilno je na špici dominirala u sceni sna, jedinim mjestom baleta koji se izmiče živosti i životnosti i u njegovoj sredini se otvara kao bajka/sapunica, koja je splitskoj publici izmamila uzdah udivljenja.

Veliki udio Minkus je dao ansamblu koji izvodi toreadorski ples, fandango, ciganski ples... Tako je postigao atmosferu pučkoga veselja i dinamiku koja, ako je izvedba dobra, održava pozornost.

Upravo je snaga ansambla izvedbu činila moćnom. Pomogli su im i djeca iz Baletnog studija HNK Split. Redom svi su bili uvjerljivi i s mnogo kondicije i energije iznijeli su predstavu čije je gledanje lijep način da tri sata neopterećeno uživate u ljepoti plesa. I neće vam biti dosadno. Što baš nije često ni u većim i razvikanijim baletima od splitskog.

Orkestar HNK Split pod ravnanjem maestra Ivana Repušića bio je besprijekoran aktivni čimbenik izvedbe, a sveopćem dojmu velike produkcije pridonijela je i scenografija Dinke Jeričević, koja je čistim bijelim plohama sugerirala prostor grada - zatvorenost materijalnoga svijeta, a crnim zvjezdanim nebom beskrajnu moć iluzije, dok su kostimi Barbare Bourek bogato ukrasili i naglasili ljepotu tijela.

Nina Šegvić