Lakozabavni ujušak

Lakozabavni ujušak

Prvu samostalnu produkciju Kazališta na Peščenici, ostvarenu bez elitističkih pretenzija, s jasnom namjerom i željom te nevelikim umjetničkim ambicijama, treba poduprijeti kao odgovor na komunalnu potrebu

Kulturni centar Peščenica shvatio je da je imati vlastitu solidno opremljenu kazališnu dvoranu prednost koju mnogi mogu samo priželjkivati, i odlučio se na konkretan potez - vlastitu produkciju. Odabran je tekst Branka Đurića Što ćemo sad?, provjerena redateljica Aida Bukvić, mlada Nataša Janjić i okorjeli komičar Željko Königsknecht, što sve čini kombinaciju koja sve i da hoće teško može propasti u žanrovski jasno postavljenu repertoarnom kontekstu u nastajanju.

SAMOSTALNA PRODUKCIJA - ISPRAVNA ODLUKA

S producentske strane, dakle, išlo se na sigurno. Ionako je namjera otvaranja KNAP-a ili Kazališta na Peščenici bila dio kampanje revitalizacije kulturnih centara kojih mreža u Zagrebu postoji još iz zaboravljenih vremena bivših, a Hrvatsko narodno kazalište pritom je poslužilo kao korisni partner. U međuvremenu je intendant priznao da je ideja s drugom scenom Drame nacionalne kuće, nazvanom HNK Habunek, bila mrtvorođenče, no kazališna adresa izvan strogoga središta grada ipak je prihvaćena pa je uprava Kulturnog centra Peščenica potpuno ispravno zaključila da se malim ulaganjima može ako već ne zadržati elitistička publika koja je u taj dio grada zalazila samo zbog ipak HNK-ove premijere ili važnijega gostovanja kao što su bila ona Montažstroja ili koprodukcijske Četvrte sestre, onda barem privući nova, takozvana obična i - susjedska. U drugom se sigurno uspjelo, jer se kazališna publika, koja i u svojim zrelim godinama glasno komentira i tako manje ili više implicitno odgovara na glumčev tekst, očito zabavlja činjenicom da je kazalište došlo do njih. Prvu samostalnu produkciju Kazališta na Peščenici, ostvarenu bez elitističkih pretenzija, s jasnom namjerom i željom te nevelikim umjetničkim ambicijama, treba poduprijeti kao odgovor na komunalnu potrebu.

Od komedije Branka Đurića, možda još popularnijeg pod nadimkom Đuro, međutim, istodobno ne treba očekivati više od toga. Taj iznimno kvalitetan zabavljač trenutno u Hrvatskoj zatvara krug koji je još u rodnom Sarajevu počeo preko glazbe, zatim pokreta novog primitivizma i njegovog možda i najpoznatijeg segmenta, televizijske serije Top lista nadrealista. Iako ga je poslije i cijeli globus gledao barem u najavama bosanskog Oscarom ovjenčana filma Ničija zemlja, Đurić je na filmu uspio i kao redatelj i scenarist vlastitim radom Kajmak i marmelada, a dok zarađuje televizijskim zabavnim programima, istodobno vodi i privatno kazalište. Riječ je, dakle, o vrlo plodnu kreativcu, no tekst Što ćemo sad? ulazi u onaj dio njegova opusa koji bez grižnje savjesti treba zvati eksploatacijom. Kao i u slučaju serije Naša mala klinika, i ovdje Đuro živi na slavi vlastita imena i reputacije dok piše malo duži skeč prema svim pravilima kazališne, ali i zabave općenito.

IGRA NA SIGURNO S IZNENAĐENJEM

Onaj radikalniji humor, na granici groteske, ali s jakom aluzijom političkog i kritičnog, zbog čega su Nadrealisti ostali svojevrsnim ovdašnjim pandanom Montyja Pythona, ovdje dakako izostaje, kao i njegova nešto starija i smirenija inačica iz Kajmaka i marmelade. Čak je i nekoliko ključnih uporišta teksta Što ćemo sad? kao što su tema provincije ili pak ona aluzivnosti i evazivnosti glume i scenske umjetnosti uopće, izbjeglo pravo problematiziranje.

Predstava je na kraju samo lakozabavni ujušak o amaterskoj glumici i velikom profesionalcu koji odrađuje čvrgu u provincijskom kazalištu, gdje i ostaje čak nekoliko puta zaključan. Komična situacija sama po sebi komplicira se kad se u profesionalizam upetlja zov puti i, u takvu tek izgrađenu odnosu na putu do konzumacije, neizbježni Treći, kojega u alternaciji igraju Dušan Bućan, Amar Bukvić i Filip Juričić. S obzirom da je redateljica Aida Bukvić već zaslužna za uspješnicu na istoj sceni po romanu Ante Tomića, ni od Đurićeva teksta nije joj bilo teško stvoriti lako gledljivu i lako zaboravljivu komedijicu, kakve Königsknecht odrađuje s lakoćom. Iznenađenje je produkcije Nataša Janjić, koja se u žanru snašla mnogo bolje nego u naivnoj psihologizaciji nekih prošlih uloga, pa je ovdje napravila dobar posao te na trenutke čak i zasjenjuje ipak iskusnijega partnera.

Puna dvorana jedne od repriza komada Što ćemo sad? održane radnoga dana svjedoči o tome da naziv Kazalište na Peščenici ima smisla i razloga. Pametna repertoarna politika mogla bi taj početni kapital zadržati polaganim skretanjem i prema kvalitetnijem ili zahtjevnijem programu, jer ovako je uspjeh KNAP-a tek u tome što je konzumentima ponudio sličan sadržaj u kazalištu, a ne na - malom ekranu.

Igor Ružić