Komadići vremena

Komadići vremena

Zasigurno je rano razumijevanje samosvijesti filma omogućilo Oktiju ne samo dostojanstvenu filmsku karijeru nego i ponos kojim je tiho i postojano razbijao ljušture našega svekolikoga konzervatizma i nadahnjivao mlađe naraštaje

Hrvatska filmska povijest vrvi i važnim imenima, o kojima se danas malo ili ništa ne zna. Ne znaju se njihova djela, misli se, pače, da se i ne trebaju znati, ne respektiraju se uvjeti u kojima su stvarana ta djela, uvjeti produkcijski, tehnički, društveno-politički, a prečesto se ne uzima u obzir ni kao opravdanje ni kao objašnjenje čak ni posvemašnje neradoznalo intelektualno okružje u kojem su djela nastajala, a ti naši pioniri živjeli i stvarali.

Osobito u tom ignorantskom odnosu prema filmskoj baštini stradaše dokumentaristi. Oni dakle koji su najmanje kucali na vrata naših tradicionalnih kompleksa velikom umjetnošću, oni koji su jednostavno bilježili, snimali, ne hajući mnogo hoće li njihov trud rezultirati velikim djelima. Danas nam se čini kako su ta često posve nepretenciozna djelca zapravo pretpostavka ozbiljne filmske misli u nas.

IZNIMKA OD TUŽNA PRAVILA

Da li zbog svoga plemenitaškoga podrijetla, intelektualno-obiteljskoga pedigrea, duga boravka u kinematografiji ili nečega drugoga, teško je reći, tek Oktavijan Miletić zasigurno je iznimka u tužnu i ružnu pravilu nepoštivanja vlastite tradicije. Oktavijan Miletić zacijelo je ime (i prezime!) koje će i u svijesti ljudi koji baš ne moraju biti jako filmski vudreni izazvati asocijacije na koje mi filmaši itekako možemo biti ponosni. Zna se, vrlo dobro da se zna da je Oktavijan Miletić jedan od prvaka hrvatskoga filma, jedan od onih koji je radom doista obilježio, mogli bismo reći, sve faze razvoja hrvatskoga filma.

Pamtimo ga kao izvrsna autora niza igranofilmskih minijatura s kraja dvadesetih i tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća, pamtimo ga, razumljivo, kao autora prvoga hrvatskoga cjelovečernjega tonskoga igranoga filma, pamtimo ga i kao vrsna direktora fotografije, koji je mnogim našim redateljima iskustvom pomogao da naprave svoje ponajbolje filmove. Ili - da uopće naprave svoje filmove. Autor ovih redaka s neskrivenim ponosom ističe kako je i njegov prvi filmski promucaj (Hitch... Hitch... Hitchcock! 1968) snimio upravo gospodin Oktavijan pl. Miletić.

Ne namjeravam se, međutim, u ovom tekstu hvaliti poznanstvima sa slavnim ljudima. Sjećanja, istina, naviru i teško se otrgnuti tome... No, namjera mi je upozoriti na nešto drugo, odgovoriti čak na mogući upit dobrohotna čitatelja: kako to ja, eto, slavim činjenicu da je Miletić postao svojevrstan zaštitni znak proplamsaja uvažavanja filmske tradicije u nas, a, s druge strane, kažem: u ignorantskom odnosu prema filmskoj baštini najviše su stradali dokumentaristi. Da, tako je. Manje je, naime, poznato da je i Oktavijan Miletić bio i tihi, samozatajni filmski dokumentarist. I kad to kažem, ne mislim tu na njegove kulturtregerske filmove, koje je povremeno radio prije rata (Drugoga svjetskog), za vrijeme i nakon rata. Ne mislim na njih, premda u njima tako sjajno dolaze do izražaja mnoge odlike filmaša Oktavijana Miletića: i sklonost novatorstvu i uporaba najsloženijih, a tako jednostavnih rješenja, koji su onda i trikovi i igra, i majstorski rad sa svjetlom... ne, riječ je o manje poznatim Miletićevim radovima, o nepretencioznim filmskim zapisima, usputnim, reklo bi se, koji se dogodiše u Miletićevu drugovanju s kamerom dvadesetih i tridesetih godina.

ZABILJEŠKE VREMENA

Mahom su to kratke filmske zabilješke, pravljene ponekad i bez pretenzija da se ikada dogotove u cjeline koje će biti javno prezentirane. I sam Miletić nije mnogo do njih držao, odnosno, kako je bila riječ o prigodno nastalim zapisima, a ne o nekakvu sustavnu radu, držao ih je... tako, usputnim, privatnim, odveć eksperimentalnim ili pak neuspjelim pokušajima uključenja u pravu kinematografiju... Zasigurno bi i on sam, a i mnogi poštovatelji njegova djela, iz bogata opusa prije izdvojili mnogošta drugoga doli, recimo, filmove-zapise Komadić savske sezone (iz 1927) ili pak Otvorenje Zagrebačkog zbora (iz 1931). Da i ne govorim o filmu o crncu Jimmyju Lyggetu, boksaču i treneru, koji se 1930. našao u Zagrebu. Ili o filmu Đulin imitator Chaplina iz 1936. godine.

Sve su to tek zabilješke, tek svjedočenja vremena. I dok će kakav pretenciozni tražitelj i zapomagač velike umjetnosti, pritisnut i vlastitim zanimanjem za neke nevažne stvari: kako su se ljudi odijevali, kakve šešire nosili, kako su se pozdravljali, kako je grad u to doba izgledao, kakvi auti, kakvi tramvaji... - priznati možda ovim kratkim filmovima tek nekakvu etnološko-etnografsku vrijednost, sva je zgoda da će pravom filmoljupcu ove Oktijeve usputnice, komadići života, i njegova i ovog podneblja, značiti mnogo više: svjedokom su i rasta svijesti o značenju filma.

Film je, naime, u vrlo kratku vremenu učinio divovske korake: od tehničkog izuma dvojbene profitabilnosti i šatorske atrakcije za uveseljavanje i strašenje neuka svijeta vinuo se do neslućenih visina priznate umjetnosti, po mnogima i najvažnije umjetnosti dvadesetog stoljeća. U naznačenu kontekstu, ma kako mogu zavarati natuknice tipa divovski koraci, svaki pomak bio je od itekakva značenja. Sve što je promicalo ideju filma kao nekakve relevantne i respektabilne djelatnosti itekako je važno i vrijedno, premda će se povijest, učiteljica života, vrlo vjerojatno superiorno-ignorantski ponašati prema tim malim naznakama slutnje filma u njegovu punom značenju. Mi smo mala kinematografija i često se zbog toga ne samo podcjenjujemo nego nam ni na kraj pameti nije da i mi pridonijesmo tome što ja, ovako radno, zovem: rast svijesti o značenju filma. I mi konje za trku imamo!

KOMADIĆ SAVSKE SEZONE

Ostanimo samo na primjeru usputnica Oktavijana Miletića, filmova za koje i dan-danas mislimo kako bi utrnuli, ne bi postojali da nisu osnaženi vrednijim dijelom njegova filmskoga opusa. Godine 1927. Miletić snima gotovo privatan, prekrasan filmski zapis, Komadić savske sezone. Riječ je o mladenačkom filmu, nepretencioznom dokumentarističkom zapisu u kojem mladi momak s uživanjem snima mlade cure kako se kupaju na Savi. Miletićeva mladost i sama postaje dokument, jer ta pomnost, usredotočenje, strast kamere da posvjedoči o ljepoti tijela mladih puca, dobrih komada - reklo bi se u moje vrijeme, dobrih p... - zamumljali bi današnji balavci, ta znatiželja i upornost kojom se ona iskazuje, rezultiraju i, normalno, željom da se ti trenutci uživanja što dulje zadrže, pa smo već na pragu slutnje o Miletiću-eksperimentatoru, jer u Komadiću savske sezone ima i duhovitih detaljčića uporabljenih tako da se, primjerice, te ljepotice niz tobogan spuštaju u Savu, pa Miletić snima i montira, i kako se one iz Save uspinju, riječju: Miletić se prekrasno igra i šarmom svojih aktera i šarmom nagovještaja svoga filmskog interesa koji će, naposljetku, vrlo brzo kulminirati u njegovoj sjajnoj dokumentarnoj reportaži (kako je podnaslovljen Zagreb u svijetlu velegrada, 1934), filmu koji je već upozorio na Miletića - potencijalnoga profesionalca, jer je isti film ponovljen na 35 mm vrpci i prikazivan kao predigra igranim filmovima u zagrebačkim kinima.

No vratimo se niti vodilji ovih misli: rast svijesti o značenju filma. Godine 1930. Miletić, također kao usputni zapis, zabilješku, snima film o Jimmyju Lyggetu, onodobnom fascinantnom gostu Zagreba, boksaču čiji su treninzi bili atrakcija. Neka mi oprosti dobri prijatelj i režiser Lawrence Kiiru, ali zamislite: 1930. - crnac u Zagrebu! Miletić, dakle, nakon intimističkoga, samo njegova, sasma privatnoga Komadića savske sezone, snima nešto što nije samo njegova senzacija, snima nešto što je hit cijeloga grada. Ostavimo postrani u ovom trenutku činjenicu da je Komadić savske sezone donio i mnoga svjedočenja koja se danas pokazuju dragocjenima: od toga kakvi su bili onodobni kupaći kostimi pa do toga kako je izgledalo veličanstveno i legendarno zagrebačko Savsko kupalište, koje danas, nakon niza požara i naše nebrige, više i ne postoji. Miletić, jasno, tada nema pojma o svemu tome, on pravi svoj privatni film. Film o Jimmyju Lyggetu, ipak, nije samo njegov, nije samo njegova inspiracija, on je već film nadahnut djelomice i društvenim interesom.

VELIKI NAPREDAK

Sljedeće godine, 1931, Miletić će napraviti još jedan minidokumentarac: Otvorenje Zagrebačkog zbora. Jedan je to, za Miletića, tako netipičan filmski zapis. Premda jedno ne treba isključivati drugo, moglo bi se reći: bio je Okti i suviše artist, a da bi bio reporter. Proširena vijest - reportažica o otvaranju Zagrebačkoga zbora. Ne - da se razumijemo - Zagrebački zbor, preteča današnjega Velesajma, bio je itekako važan društveni događaj! I uočavate li vi taj čudesan pomak u poimanju filma, u implikacijama društvenoga shvaćanja i prihvaćanja filma: nakon Komadića savske sezone, komadića svoje privatnosti, pa nakon, istina, marginalne, ali ipak opće gradske senzacije, eto i zapisa koji je potaknut društveno i hijerarhijski relevantnim događajem. Film dakle postaje važan. Ne bilježi on samo trenutke privatnosti vlasnika tamo nekog rijetkog izuma, filmske kamere, ne bilježi on samo ni bizarne trenutke sredine u kojoj se taj filmski pionir zatekao, kamera (u ovom slučaju Miletićeva) naprosto mora biti tu kad se nešto važno zbiva: za grad, državu, narod...

Kakav napredak! Kako, eto, na temelju usputnih filmskih zapisa hrvatskoga filmskoga pionira možemo svjedočiti o razvoju i rastu svijesti o značenju filma.

Da bi do kraja potvrdio sve moje oduševljenje (šalim se), Miletić će snimiti i film. Đulin imitator Chaplina (1936). Još jedan mali, nevažni dokumentaristički zapis. No, u međuvremenu već je Miletić napravio i neke druge, ozbiljne stvari, a nedvojbeno je utjecaja na taj film imalo i naraslo opće pouzdanje u film. Naime, uza svu skromnost pa i stid što se eto (a sin svoga oca!) bavi filmom, Oktavijan se Miletić okuražuje napraviti film o filmu. Koristi se prilikom da zabilješku o kabaretskoj točki imitatora Chaplina (filmom izazvan film) uokviri zapravo malim esejom o tome kako nastaje film.

U razvoju sugestije toga (nepretencioznoga) ogleda, Đulin imitator Chaplina krunski je dokaz: film je narastao i u svojim očima od želje za samo skromnim privatnim zabilješkama do svijesti kako je društveno važan da bude i sam zabilježen, da bude predmet vlastita interesa. U slučaju našega Oktavijana Miletića sve ovo o čemu govorim dogodilo se u ciglih deset godina: od 1927. do 1936. godine. Zasigurno je to rano razumijevanje samosvijesti filma omogućilo Oktiju ne samo dostojanstvenu filmsku karijeru nego i ponos kojim je tiho i postojano razbijao ljušture našega svekolikoga konzervatizma i nadahnjivao mlađe naraštaje.

Zoran Tadić