Knjiga kao nagrada

Kad god mi netko dođe u goste, ja samo čekam kad će mu se pogled zaustaviti na gornjem desnom kutu moje biblioteke. Jer, dobro znam da ću tada morati objašnjavati, a da neću objasniti ništa, i još ću ispasti čudan i uvrnut. Ali, knjige iz toga kuta ne diram, niti to ikad namjeravam učiniti.

Jer, sve sam ih nekada u životu dobio kao nagradu, pa ih zato čuvam na tako istaknutu mjestu. Ali, ne čuvam ih kao dokument o osobnoj povijesti, nego kao uspomenu na vrijeme koje više ne postoji, na vrijeme kad su se knjige davale kao nagrada.

Najstarija među njima nalazi se u mome posjedu već otprilike pola stoljeća. To je Pinocchio, u prijevodu Vjekoslava Kaleba, u lijepom, kartonskom uvezu, s mnogo ilustracija u boji. Tu sam knjigu dobio kao nagradu za uspjeh u osnovnoj školi i sjećam se da mi je ona mnogo značila. Zaboravio sam, doduše, okolnosti u kojima sam je kao nagradu primio, zaboravio sam i što su moji roditelji rekli kad sam je donio kući, ali se sjećam kako sam je pažljivo čitao i često joj se vraćao.

Jer, dok je nisam dobio na dar, ja nisam ni znao da postoji ta knjiga i da postoje takve knjige. Kad su me knjigom nagradili, otkrili su mi cijeli jedan svijet, i upravo je to otkriće bilo najveća nagrada. Možda mi se zato i danas čini da je ta knjiga jedna od najvrednijih stvari što sam ih ikad dobio na dar.

Druga je knjiga otprilike desetak godina mlađa od one prve. To je Pavletićeva antologija Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata: uvezana je u sivo platno i ima zlatna slova, koja su se već prilično izlizala, jer sam tu knjigu mnogo čitao. Dobio sam je za nagradu kao maturant, opet zbog nekakvih školskih petljancija, i živo se sjećam da sam je doživio kao priličan uspjeh.

Jer, za tu sam knjigu znao i prije nego što sam je dobio, kao što sam znao i za većinu pjesnika u njoj. Želio sam tu knjigu posjedovati, i kad sam je se napokon domogao (kao da su mi pogodili želje), bilo je to ispunjenje nekakva sna, nagrada za strpljivost.

Na treću knjigu trebalo je opet čekati desetak godina. Zove se Moć Titove riječi, a autor joj je stanoviti Dane Šijan, koji je skupio Titove govore, uvezao ih u korice sa zlatotiskom i popratio ih šturim komentarima. Tu sam knjigu dobio na vojničkom kvizu iz poznavanja biografije Vrhovnog komandanta, a uz nju je išlo i deset dana nagradnog odsustva.

Ta je knjiga u cijeloj stvari bila tek privaga: ja je zapravo nisam želio, ali sam želio one nagradne dane, pa sam se zato i potrudio da nabubam tu biografiju. Knjiga je, prema tome, metonimijski vezana uz taj lijepi doživljaj, pa zato, koliko god da je rijetko otvaram, ona ipak budi u meni ugodne osjećaje.

I sad, kad se malo bolje pogleda, te moje knjige zapravo su simbolične, one svjedoče o povijesnom procesu. Pokazuju one kakav mora biti položaj knjige u životu pojedinca, i kakav treba biti položaj toga pojedinca u ljudskom društvu, da bi knjiga kao nagrada imala uopće nekakva smisla.

Jer, ona prva knjiga - onaj Pinocchio - zapravo je predujam: ona je dana nekomu tko bi tek trebao pokazati - kao učenik i kao čovjek - da doista zaslužuje radost koju je doživio kad mu je knjiga darovana. Ona druga knjiga - Pavletićeva antologija - nije drugo nego plaća za trud: čitao si i pisao pjesme, želio si knjigu, pa si je i dobio. Treća knjiga - Moć Titove riječi - znači nekakvo vraćanje s kamatama: učinio si nešto što se cijeni, pobijedio na kvizu, pa te zato nagrađujemo odsustvom, a usput ti dajemo i knjigu.

Ali, to također pokazuje i kako su knjige funkcionirale u ljudskom svijetu i zašto su kao nagrada bile dobre. Onaj Pinocchio bio je meni otkriće jednoga do tada nepoznatog kontinenta, bio je, dakle, važan sam po sebi, sadržavao je najviše što neka knjiga može sadržavati. Antologija međuratne poezije bila je potvrda nečega poznatog, bila je mogućnost da se znanje produbi, a užitak upotpuni. Ona treća knjiga - iz pera Dane Šijana - bila je nevažna sama po sebi, bila je tek privjesak nečemu drugome.

Tko hoće, može ta tri primjera shvatiti i kao nekakve stadije u postupnom propadanju knjige, odnosno u gubljenju njezina društvenog autoriteta: prilike u kojima sam ih dobivao bivale su s protokom vremena sve nevažnije i nevažnije. A netko drugi može to shvatiti i kao napredak od vremena kad je knjiga bila nešto rijetko i sudbonosno, do vremena kad je dobila neko normalno mjesto u životu: najprije je bila jedina nagrada, da bi poslije postala tek mali ukras glavnoga zgoditka. Može ovako, može onako, ali simbolično svakako jest.

Ili se barem meni tako čini. Pa, kad to vidim, onda mi je odmah i jasno zašto se knjige više ne daju kao nagrada: to više ne bi imalo smisla. Postale su nešto svakodnevno, a samim tim i nešto nevažno, pa zato kao nagrada više nemaju prave težine, koliko god bile skupe. Bolje je dati za nagradu sat, laptop ili štogod slično, jer knjiga danas malokoga može doista obradovati.

Osim u slučaju ako je darovani knjiški moljac. Kad za koju godinu budem odlazio u mirovinu, dat će mi sigurno kakvu knjigu, jer takav je običaj. I samo se pitam kakva će to knjiga biti i hoće li - kao sve prethodne - imati neko simbolično značenje. U svakom slučaju, njezino je mjesto već čeka u gornjem desnom kutu moje biblioteke.