Vijenac 286

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Kafkom protiv kabukija

Kafkom protiv kabukija

Tokio I dok početak godine u glavnom japanskom gradu prolazi u znaku kabukija koji doživljava pravu renesansu pa se četiri najveće kazališne kuće natječu koja će imati spektakularniju produkciju, iznenađenje je došlo sa scene Novog nacionalnog kazališta, gdje je praizveden Dvorac Franza Kafke. Osamu Matsumoto, autor i redatelj projekta, osam je mjeseci, nakon audicije, na koju se javilo petsto glumaca, radio na Dvorcu da bi tri tjedna prije premijere imao šestosatnu produkciju na sceni. Posljednji tjedni protekli su u svođenju predstave na razumnija tri i pol sata, a rezultat je, sudeći po novinskim prikazima, fascinantan. Četrdesetdevetogodišnji Matsumoto već se jednom proslavio Kafkom, Amerika je prije četiri godine bila veliki uspjeh u Setagaya kazalištu, a Dvorac je otišao korak dalje. Na tri razine scene mračna, snovita produkcija s efektom noćne more koja priča poznati Kafkin roman dojmila se svih.

U Puškinu polovično

Moskva Poznati teatar Puškin pripremio je istodobno dvije premijere, ostvarivši polovičan uspjeh. Dok je adaptacija novele Andreja Platonova Džan u režiji Romana Kozaka polučila lijep uspjeh, poigravanje sa Shakespeareovim Snom ljetne noći (preimenovanim u Ludilo ljetne noći) proglašeno je potpunim promašajem. Shakespeareova komedija reducirana je u režiji i adaptaciji Nine Čusove na priču iz vizure Pucka, koja se bavi općim mjestima, vulgarnim rješenjima i banalnostima kakve je inače teško naći na moskovskim scenama. Na sreću uprave Puškina rezultat adaptacije novele Platonova koja govori o potrazi čovjeka za znanjem i samim sobom znatno je uspješniji. Kozakova adaptacija sadrži i elemente modernoga plesa, nužne za iskazivanje složenosti novele koja se bavi traženjem puta čovjeka rascijepljena između tradicionalnoga načina života središnje Azije i suvremenoga poimanja svijeta. Džan crpe iz narodne tradicije, ali i Biblije, pa glumci Aleksandar Matrosov i Alla Sigalova, koja je i plesačica, imaju tešku zadaću stvaranja na sceni bajkovita svijeta crno-bijelih opreka, koji su, po svemu sudeći, uspješno realizirali.

U nezgodnoj situaciji

New York Početna situacija drame Texas Homos praizvedene u off-broadwayskom Abingdon Theatre, stvarno je nezgodna za protagoniste. Naime, liječnik i protestantski pastor, ugledni obiteljski ljudi u teksaškom gradiću, uhvaćeni su u seksualnom činu u javnom zahodu. Da stvar bude gora, s njima je i nepoznati čovjek s ambicijama plesača, kojemu takvo stanje stvari uopće ne smeta. Iz početne neugodne situacije autorica Jan Buttram napisala je dramu koja je dinamična rasprava o moralu i problemima koje razotkriveni tajni život može otvoriti u provinciji. Da nije riječ samo o provincijalnom problemu homofobičnoga Teksasa, svjedoči produkcija u režiji Melvina Benhardta, koja je u najzanimljivijem kazališnom gradu Amerike, New Yorku, osvojila simpatije gledatelja, a i kritika joj je naklonjena. Nije riječ o predstavi koja se bavi problemom homoseksualaca, riječ je univerzalnom problemu koji se otvara pred ljudima čija je velika tajna otkrivena i koji su dovedeni na rub potpuna sloma.

Smijeh nakon smrti

London Premda se na prvi pogled može doimati čudnim, dolazak slavnoga Theatre du Complicite u okrilje engleske nacionalne kuće zapravo je sasvim logičan izbor koji spaja dva bitna mjesta britanskoga kazališta. Complicite, ili bolje reći Simon McBurney, obilježavajući 21. godišnjicu rada, odlučio je obnoviti jednu od svojih prvih uspješnica, Minutu prekasno (A Minute Too Late), i izvesti je na sceni Lyttelton National Theatrea. Produkcija nastala prije više od dva desetljeća, kao druga produkcija teatra koji je tek započinjao svoj put prema kazalištu koje će postati bitan čimbenik svjetskih scena, ovih je dana obnovljena u novom duhu i odmah osvježila londonsku scenu. Predstava govori o smrti, zapravo o različitim odnosima prema njoj, ali bez prevelike ozbiljnosti kakvu bi takva tema inače mogla nositi. Urnebesno zabavna i jednako vitalna kao i nekad, predstava otkriva i pomak koji je Complicite napravio u dva desetljeća, prema kazalištu koje se više bavi tekstom i složenijim formama.

Jasen Boko

Vijenac 286

286 - 17. veljače 2005. | Arhiva

Klikni za povratak