Istok je istočno

Istok je istočno

Povezivanjem suvremene i moderne umjetnosti, koja je u Sloveniji i Rusiji nastala u razdoblju od dvadesetak godina, izložba 7 grijeha: Ljubljana - Moskva izravno se uključuje u debatu koja u političkim (europske integracije) i intelektualnim (teorije E. W. Saida, M. Todorove) krugovima sve više dobiva na važnosti. Zato, ali prije svega zbog važnih umjetničkih djela, njihova konteksta i njihove potencijalne subverzivnosti, najnovija izložba Moderne galerije u Ljubljani od velika je značenja za dalji razvoj suvremene umjetnosti istočne Europe

Prema sada već kultnom vicu Rusi su prvi došli na Mjesec i obojili ga u crveno, a zatim su Amerikanci crvenu podlogu iskoristili da bi na nju stavili logo Coca-Cole. Umjetničko djelo Aleksandra Kosolopova preokreće staru šalu i na crvenu podlogu i logo Coca-Cole stavlja Lenjinov lik, čime ona sada - rekli bismo na prvi pogled - poprima potpuno nove konotacije. Dok su Amerikanci svojim postupkom zapravo dokazali svoju hegemoniju, simbioza Lenjina i Coca-Cole, naizgled paradoksalno, konotira gotovo jednaku stvar: poraz Lenjina pred Coca-Colom. No Lenjinovo »To je prava stvar« može se iščitati na nekoliko načina, a svaki od njih tumači situaciju umjetnosti, ali i života uopće na prostorima nekadašnjih »komunističkih« država.

Prvo čitanje Kosolopova njegovo bi djelo moglo razumjeti kao posljedicu posvemašnje globalizacije, u kojoj je Lenjin kao i Coca-Cola postao samo još jedan logo u nizu. Drugo bi (lakanovsko) čitanje u onome It’s the Real Thing moglo the Real tumačiti kao objekt želje (Coca-Cola), koji je kao fantazmatski objekt (u socijalističkim zemljama) uvijek (bio) nedostižan. Prema trećem čitanju, na tragu Žižekova članka iz kataloga izložbe, geslo Coca-Cole i Lenjinov potpis ispod njega bila bi potvrda teze da je i sloboda izbora zapravo vrsta ne-slobode (autoritarizam, totalitarizam i liberalizam dovode do istih posljedica, što Žižek zaključuje na osnovi Beauvoisova eksperimenta), a izbor država nekadašnje Jugoslavije da se priključe europskim integracijama ili onome što Hardt & Negri nazivaju Imperijem ili Žižek post-tradicionalnim »refleksivnim društvima« u tom smislu uopće ne bi bio izbor.

GRIJESI ISTOČNE EUROPE

Umjetnička se djela, dakako, mogu tumačiti na različite načine, a Kosolopovljevo bi djelo Lenjin - Coca-Cola (1980), koje je, usput rečeno, izazvalo i (smiješnu) tužbu te multinacionalne korporacije (s argumentom da bi američki konzumenti mogli pomisliti da Coca-Cola promiče komunizam), u kontekstu najnovije izložbe ljubljanske Moderne galerije bilo zapravo jedan od sedam grijeha, naime, onaj »ljubavi prema Zapadu«.

Pod naslovom 7 grijeha: Ljubljana - Moskva izložba, nastala kao rezultat brojnih profesionalnih i prijateljskih kontakata između Ljubljane i Moskve, nastoji ponuditi promišljanje »7 grijeha« koji su navodno karakteristični za istočnu Europu, a time i za ruske i slovenske umjetnike. Ti su »grijesi«: kolektivizam, utopizam, mazohizam, cinizam, lijenost, neprofesionalnost i ljubav prema Zapadu. Svakom do njih posvećen je po jedan izložbeni prostor u kojem su predstavljeni slovenski i ruski umjetnici, te se putem njih, osim istraživanja različitih dimenzija kontakata između Ljubljane i Moskve, nastoji odgovoriti na doista prevažno pitanje što je to zapravo »istočnoeuropska kultura«, a u skladu s tim i putem umjetnosti istražiti konzekvencije onoga što je Maria Todorova nazvala Imaginarnim Balkanom. Premda je većina izložbenih djela iz područja vizualne i konceptualne umjetnosti, izložba sadrži i mnoga vrijedna ostvarenja iz drugih područja poput dizajna, arhitekture, filma i pop-kulture.

Obuhvatiti stotinjak (!) umjetnika čiji su radovi izloženi gotovo je nemoguće pa ćemo se stoga usredotočiti na navođenje najreprezentativnijih djela u okviru svakoga od sedam grijeha. Prvi grijeh, kolektivizam, povezan je, dakako, s komunističkim režimom i načinima proizvodnje na područjima bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a umjetnički razvoj, što vrijedi i za ostale »grijehe«, možemo pratiti u dvjema fazama. Dok je osamdesetih u Sloveniji na djelu retroavangarda (Laibach, Irwin, NSK), koja se kao kritika postmodernizma u Rusiji javlja u obliku postutopizma (I. Kabakov, V. Pelevin), devedesetih Sloveniju obilježava retroutopizam (C. C. Noordung, M. Peljhan, V. Fiškin), a Rusiju neoutopizam (A. Osmolovski, A. Brener, O. Kulik). Umjetnička skupina koja najradikalnije propituje i ponovno promišlja kolektivizam zasigurno je grupa Irwin, koja umjetnički angažman počinje 1985, kada u Ljubljani serijom Was ist Kunst? kombinira teme socijalističkog realizma, agit-propa i suvremene slovenske umjetnosti šezdesetih s arhetipskim motivima Laibacha.

Godine 1996. održavaju izložbu u Budimpešti, a 1997. ustaju u obranu Aleksandra Brenera, koji je uhićen nakon što je u amsterdamskom muzeju Stedelijk nacrtao zeleni dolar na Maljevičev Bijeli suprematizam. Njihovo najznamenitije ostvarenje posvjedočeno i u Modernoj galeriji, a nastalo u suradnji s Michaelom Besnonom, velika je crna platnena kocka (22m x 22m) koju su postavili na Crvenom trgu u Moskvi (Black Square on Red Square). Osim njih, treba spomenuti rusku skupinu Kolektivne akcije, grupu OHO, kao i Neue Slowenische Kunst (NSK), koju čine spomenuti Irwin, Laibach i kazališna skupina Scipion Nasice Teatar, a koja je putem Novog kolektivizma potkraj osamdesetih i početkom devedesetih postala poznata i na širem području istočne Europe.

UTOPIZAM I UMJETNOST

Izuzmemo li politiku, utopizam je u istočnoj Europi uvelike prisutan i u umjetnosti: od klasičnih avangardnih pokreta postrevolucionarnog razdoblja, preko službene umjetnosti staljinističke ere, geometrijskih i konstruktivističkih apstrakcija do kritičkih i ironijskih interpretacija u konceptualnoj umjetnosti. Umjetnici predstavljeni tim »grijehom« su V. S. S. D., TOTART, Tobias Putrih, Tadej Pogačar, Bojan Gorenec, Marko Peljhan. Našoj je publici vjerojatno znan posljednji, koji se svojim projektom Makrolab afirmirao još 1997. u Kasselu (Documenta X), a »pretvaranjem nevidljivog u vidljivo« osim umjetnosti pridonosi i daljem razvoju tehnologije i transmisije. Matjaž Počivavšek i Savo Valentinčič među najvažnijim su predstavnicima tzv. slovenske nove apstrakcije, a utopizam je u Modernoj galeriji zastupljen i performansom (TOTART) i instalacijom (izvrsno djelo Chernysheva i Efimova Genetic Gymnastic).

Treći grijeh, mazohizam, za koji su istočni umjetnici i intelektualci, budući da su prihvaćali svoje uloge žrtve u represivnom sustavu, često bili optuživani, na izložbi je promišljen ponajprije putem seksualne i društvene prakse, čemu svjedoče djela Kapelica i Waltz. No mazohizam je prisutan i u neprestanu ponavljanju (naizgled) besmislenih radnji, o čemu govori performans skupine New Stupids i na možda suptilniji način Pisma bratu Theu u kojima Yury Albert nanovo ispisuje Van Goghova pisma.

Najdojmljiviji rad sljedećega grijeha, cinizma, zasigurno je Reality Show: sve što ste ikad željeli vidjeti na TV, ali ste se bojali pitati skupine Blue Noses: gledalac kroz kutiju u kojoj se nalazi ekran može gledati kratak i brutalno humorističan film koji putem neke vrste Šklovskijeva osrtanenia ismijava žanr realitya (dvojica glumaca i jedna glumica ubrzano se izmjenjuju u hranjenju, pražnjenju i spolnom općenju). Valja spomenuti i performans Laibacha (pod ciničnim nazivom Einkauf), kad su 2003. odjeveni u njemačke uniforme iz Drugog svjetskog rata šetali po trgovačkom centru. Vrlo je originalan i u nakani (semiološki) dalekosežan rad pod naslovom Nemojte štovati lažne idole u kojem umjetnici Komar i Melamid rekonstruiraju slučaj Dmitrija Tveritinova, koji je za vrijeme Petra Velikog osuđen na zatvor zbog zamjene teksta ikonom - Komar & Melamidov u njemu vide preteču konceptualne umjetnosti.

Poznata socijalistička uzrečica »Oni se pretvaraju da nas plaćaju, a mi se pretvaramo da radimo« uvodi nas u grijeh poznat kao lijenost. Još je poznati ruski anarhist Peter Kropotkin rekao da Oblomova možemo naći u svakom kutu svijeta, a upravo putem Oblomova, romana Ivana Gončarova, u kojem je lijenost najbolje opisana kao kulturološki fenomen, taj se »grijeh« vezuje uz njegove nužne utopističke konotacije, čime se ostvaruje cirkularan i intertekstualan doživljaj izložbe. Lik Oblomova, kao i Gogoljeva sanjara Manilova, progovara u djelima Viktora Alimpieva, Jože Baršija, Janeza Burgera, Domestic Research Society.

LJUBAV ISTOKA PREMA ZAPADU

Neprofesionalizam je pretposljednji grijeh istočne Europe i njezine umjetnosti, koja je često optuživana za amaterizam, a propituju ga Igor Štomajer, Bogoslav Kalaš, Apolonija Šušteršič, Aleksander Petlura. Posebice je zanimljivo djelo Marjetice Potrč, koja se projektima predstavila već na Manifesti 3 u Ljubljani (2000), a ovdje prisutni Rooftop Room, konstrukcija koja je poslije izložbe pretvorena u kuću u kojoj danas živi jedna obitelj, na istanbulškom Bijenalu (2003).

Posljednji je grijeh, s kojim smo, budući da je možda najkarakterističniji za istočnu Europu, i počeli osvrt, ljubav prema Zapadu. Ovdje se nalaze film Boštjana Hladnika, video Marka A. Kovačiča, Video-Club Žige Kariža koji na osnovi konstruktivista Rodčenka povezuje radikalne avangardne pokrete s početka 20. stoljeća s konzumerističkom kulturom Zapada, djela Lojze Logara, Mihe Štrukelja i drugih. Vrabičev pak Tetris, kao i spomenuti Lenjin - Coca-Cola Kosolopova, na još izravniji način ukazuje da osim ljubavi prema Zapadu postoji i ljubav Zapada prema Istoku, jer upravo je Tetris bio jedan od najraširenijih istočnih proizvoda osamdesetih.

Povezivanjem suvremene i moderne umjetnosti, koja je u Sloveniji i Rusiji nastala u razdoblju od dvadesetak godina, izložba 7 grijeha: Ljubljana - Moskva izravno se uključuje u debatu koja u političkim (europske integracije) i intelektualnim (teorije E. W. Saida, M. Todorove) krugovima sve više dobiva na važnosti. Zato, ali prije svega zbog važnih umjetničkih djela, njihova konteksta i njihove potencijalne subverzivnosti, najnovija izložba Moderne galerije u Ljubljani od velika je značenja za dalji razvoj suvremene umjetnosti istočne Europe. Na kraju treba spomenuti da uz izložbu postoji i popratni katalog s tekstovima filozofa i teoretičara poput Slavoja Žižeka, Renate Salecl, Marcela Štefančića jr, što bi i kod hrvatskih izložbi napokon trebalo postati praksa.

Srećko Horvat