Hrvati u dva korpusa

Hrvati u dva korpusa

Boris Škvorc, Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2005.

O australskim domorocima i o klokanima u Hrvatskoj se sasvim sigurno više zna negoli o tamošnjim Hrvatima. Ono što se pak sasvim sigurno zna i za sve druge prekomorske Hrvate otprilike je u stilu a gdje nas sve nema ili, barem donedavna, sve su to ustaše. U tome smislu čini se da nešto bolje prolaze gastarbajteri u europskim zemljama, a posebna su priča naši etno-otoci u pograničnim dijelovima Mađarske, Rumunjske, Austrije ili preko Jadrana, u Moliseu; dok su ti mostovi barem povremeno otvoreni kao prigodni folklorni ukrasi na jednako prigodnim smotrama domaćega veza i podvezica, tambura i tamburica, a gastići temelj našega gospodarskoga procvata posljednjih četrdeset godina, dotle su oni daleki, prekooceanski, u žarištu zanimanja tek kad je doma neka velika frka kakva je bila, npr, 1971. ili 1991. - u najnovije vrijeme i kada su izbori. Dakako, nitko pametan neće tvrditi da je baš sve tako, ali ni poreći da se baš tako uglavnom ne misli, i da se protiv ovih naših hrvatskih vjetrenjača mora nešto poduzeti. I ovdje i tamo. Srećom, stvari se i u tome pogledu mijenjaju zahvaljujući u prvome redu samim iseljenim Hrvatima. Jedan je od njih i Boris Škvorc.

KRLEŽOLOG IZ SYDNEYJA

Rođeni Karlovčanin, nakon završena studija kroatistike na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, otisnuo se 1988. u Australiji, gdje, nakon kratke epizode rada na građevini i u tvornici prerade mesa, od 1991. predaje hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu. U drugoj domovini iz prve ruke upoznaje život tamošnjih Hrvata, njihove preokupacije, svjetonazore i poglede te se i sam najaktivnije uključuje obnašajući dužnost jednoga od urednika »Croatian Studies Review« i čelnika Hrvatske znanstvene zaklade Australije i Novog Zelanda, recenzent je u Australian Council for Arts, član Vijeća ispitne komisije NSW (Board of Studies) te stalni kolumnist australskog hrvatskog tjednika »Croatian Herald«.

Paralelno s time Boris Škvorc radi i na znanstveno-istraživačkoj karijeri, te je 1999. doktorirao na kroatističkoj temi, a da to kani raditi ne samo ozbiljno i temeljito nego i drukčije negoli smo dotad bili navikli kad su u pitanju naši ljudi u tuđini, vidjelo se po Škvorčevim sve učestalijim prilozima u domaćoj i inozemnoj znanstveno-stručnoj periodici, po sudjelovanjima na domaćim i inozemnim skupovima, napokon i po knjigama. Nakon krležološke monografije Ironije i roman (Zagreb, 2003) i nedavno promovirane antologije suvremene australske kratke priče Nema afrodizijaka do usamljenosti (Zagreb, 2004) na samu početku ove godine pojavila i treća Škvorčeva knjiga: Australski Hrvati: mitovi i stvarnost, ovaj put u nakladi Hrvatske matice iseljenika (urednica Vesna Kukavica).

O HRVATIMA DRUKČIJE

Riječ je o osam »rasprava i eseja o hrvatskoj emigrantskoj književnosti, egzilantima i imaginarnoj Hrvatskoj«, odnosno o prilozima koji su nastali i većinom bili objavljeni posljednjih godina autorova inače sustavna praćenja i istraživanja života i rada australskih - brojem nikad točno utvrđenih, ali i tamo dobro raspoređenih - Hrvata. Okupljene u istoj knjizi, studije sada čine cjelinu koja počiva na tematskoj i metodološkoj srodnosti, te u tome smislu pružaju uvid ne samo u gotovo sve ključne probleme australskoga hrvatskog korpusa nego i u znanstveno-stručnu akribiju svojeg autora, odnosno u različita metodološka polazišta iz kojih se o tim problemima raspravlja.

Na temelju proučavanja ideoloških pozicija raznih politički determiniranih interesnih skupina, autor se u prvome redu bavi pitanjima raslojenosti, odnosno nekonzistentnosti hrvatske zajednice u Australiji, ukazuje na tipove i posljedice stereotipova koji nastaju u tamošnjem medijskom prostoru te pretendiraju na, kako kaže, povlaštenu poziciju, odnosno posjedovanje »istine«. Toga, dakako, nije lišena ni književna produkcija tamošnjih Hrvata, kojoj autor posvećuje središnja poglavlja knjige, stavljajući pritom težište na fenomene koji nastaju kao posljedica dislociranosti i (ne)mogućnosti smještanja književnosti u dva korpusa kojima ona potencijalno pripada, naime, hrvatskome i australskom.

Govoreći o organiziranim oblicima života australskih Hrvata (s obiljem podataka i fotomaterijala), koji kao dvostruko zatvoren sustav korespondira u okviru posve drukčijega vrijednosnog sustava, autor svojim istraživanjima potvrđuje tezu o skokovitu i zato fiktivnu odnosu prema povijesnom vremenu zemlje podrijetla (Hrvatske) i o neuklopljenosti u povijesno vrijeme zemlje domaćina (Australije). Upozorava na postojanje stereotipova ne samo u okvirima dislocirane baštine australskih Hrvata nego i na stereotipe među hrvatskim Hrvatima, pa knjiga u konačnici ukazuje na niz ne samo teorijsko-metodoloških i socio-kulturnih, već i eminentno političko-pragmatičnih pitanja i nesporazuma.

OKVIR ZA RASUTU BAŠĆINU

Iako je već bilo pokušaja da se usustave znanja te opiše iseljena Hrvatska, temeljita, metodološki osmišljena i društveno verificirana znanstvenog, kompetentnoga bavljenja iseljenim dijelom hrvatskog korpusa, bez nama tako sklona amaterskoga paljetkovanja po vlastitoj rasutoj bašćini, jednostavno - nema. Nema naime, kako to - ne bez gorčine, zapaža i naš autor - određene strategije ili modela, npr. kulturalnoga studija po uzoru na irski ili židovski. Nisu obavljene ni neke osnovne predradnje, pa se uglavnom sve svodi - dodaje - na podučavanje jezika i pokoji kolegij o povijesti hrvatskog iseljavanja u SAD ili Australiju, odnosno na parcijalne, uglavnom manje poznate učinke pojedinih domovinskih institucija i rijetkih pojedinaca. Među njima je i Matice hrvatskih iseljenika koju (volio bih da griješim!) mi ovdje u domovini doživljavamo otprilike kao i godišnju smotru narodne pjesme i plesa za ponekoga usred vrelog kolovoza zalutala turista sa zagrebačkog Jelačić-placa; nakon ove knjige i trenutne izložbe u Mimari, možda se i to promijeni!

Pisana posve superiorno - kako s pozicija suvremenih teorijskih usmjerenja, tako i s onih koje se tiču osobnoga intelektualnoga i građanskog digniteta, pa čak i hrabrosti (sic!) - najnovija Škvorčeva knjiga prvi put pruža okvir za moderno i utemeljeno interdisciplinarno proučavanje dijaspore ne samo u Australiji nego svuda gdje postoje organizirane hrvatske etničke zajednice. Time ona uvelike nadilazi početne nakane autora te, čineći novi korak u dosadašnjem pristupu problemu iseljavanja i iseljeništva, osim što je dragocjen kompendij za australsku Hrvatsku (i mnogo bolja negoli izgleda!), postaje i vrijedan prinos kulturnim studijima.

Vinko Brešić