Granične igre

Granične igre

Fatum igra glavnu ulogu u filmu: a sve i ako je Estesov scenarij tehnički vješt u njegovoj razradi, tek njegova tankoćutna režija, nesklona teškoj retorici i rješenjima koja bi se nametala inercijom, daje filmu istinski pedigre

Distributerski prijevod naslova debitantskog filma Jacoba Aarona Estesa podcrtava način na koji će mu većina filmofila pristupiti. Mean Creek se, tako, doima kao tinejdžerska verzija Iskupljenja Johna Boormana (1972) - kao priča o šačici (sub)urbanih likova koji odlaze na izlet čamcima po rijeci, izvan poznata okružja civilizacije, pri kojemu će njihovi atavizmi izbiti u prvi plan i priuštiti im iskustvo koje će ih doživotno promijeniti. Bliži su tematici možda filmovi Stand by Me Roba Reinera i River’s Edge Tima Huntera (oba 1986), u kojima je motiv tragedije na rubnome mjestu između civilizacije i divljine početna točku za razradu etičkih reperkusija likova koji tek sazrijevaju. Bliže nama, slovenska redateljica Maja Weiss u filmu Varuh meje (2002) isprepleće antropološku fantazmagoriju oko rijeke Kupe, koju doživljava kao razdjelnicu mnogočega.

Odnosno: motiv na kojemu počiva Iskupljenje na rijeci dovoljno je puta viđen da bi ga se doživjelo kao tropu. Pitanje je, tada, samo jedno: valja li film svrstati u lako prepoznatljiv žanrovski pretinac, ili mu dati legitimitet bitno nežanrovskoga djela?

Estes sav svoj trud ulaže u to drugo tumačenje, iskazujući nekoliko ključnih vrlina koje bi mladi redatelji morali imati - iako je to malokad slučaj. Kao redatelj i scenarist, on motiv formativnog iskustva rijeke spreže s češćim, jednako prijelomnim momentom odrastanja: s nasilništvom među vršnjacima. Njegovi protagonisti, naime, polaze na plovidbu s prikrivenom nakanom - žele se osvetiti antipatičnom, asocijalnom dječaku koji s nekolicinom njih pohađa školu, i kojega znaju uglavnom prema batinama koje od njega dobivaju. Sada ga, uz pomoć dva starija vršnjaka, žele isprepadati i poniziti, i tako se osloboditi frustracije.

KAD STVARI KRENU PO ZLU

Predvidljivo, njihova će nakana poći po zlu. Manje predvidljivo, oni će prvi put dobiti priliku da nasilnika upoznaju, da uoče njegovu ljudsku, ako već ne i simpatičnu stranu - te da se predomisle. A tragedija, kada do nje dođe, više nije samo predvidljivi žanrovski obrat bez kojega ne bi bilo razloga za postojanje filma. Ona postaje zrcalo za promišljanje o osveti i kazni, nevinosti i krivnji - tim nepodnošljivija, tim strašnija zato što je do sama čina došlo praktički nehotice.

Šestero likova u čamcu zaokruženo je portretirano: svi do posljednjega posjeduju osobnu povijest, frustracije i nade, koji uvjetuju svaki njihov korak - što biva najpotresnije u slučaju nedruželjubivoga nasilnika/žrtve, Georgea, kojemu je jedini prijatelj do tada bila videokamera, i koji će - paradoksalno - stradati upravo zbog toga što ne može prikriti svoje razočaranje u novostečene prijatelje, i zbog toga što je ranjavanje riječima jedina stvarna vještina kojom raspolaže. Fatum igra glavnu ulogu u filmu: a sve i ako je Estesov scenarij tehnički vješt u njegovoj razradi, od strukture do sjajno opaženih dijaloga te dobne skupine, tek njegova tankoćutna režija, nesklona teškoj retorici i rješenjima koja bi se nametala inercijom, daje filmu istinski pedigre. A sve mlade glumce iz čamca valja dobro držati na oku ubuduće - od mlađega Culkina, preko vrlo uvjerljive Carly Schroeder, do iznimno karizmatičnoga Scotta Mechlowicza.

Konačno, simpatični detalji (poput uvrštavanja vlastita prezimena u popis profesora koje jedan od protagonista mrzi, ili niza pjesama sastava Eels u soundtracku) daju do znanja kako Estes nije posve imun na oduševljenje samom činjenicom da snima film - a, sudeći po količini vještine s kojom je izdigao svoje prvo ostvarenje iznad puke žanrovske i stilske vježbe, željno očekujem razvoj njegove karijere.

Vladimir C. Sever