Dobar vjetar u leđa

Dobar vjetar u leđa

Likovi su snimljeni ljeti na barci, s plavičastozelenosivom pozadinom mora i obale. Barka, čije smo prisutnosti više svjesni nego što je zaista prisutna kao objekt, kao vrlo ograničen prostor, mjesto je razvijanja međusobnih odnosa. Iako se može doimati neutralnom podlogom za inkarnat tijela, krajolik je aktivan činilac prizora

Jedna od rijetkih fotografskih galerija u Zagrebu ima nesreću da je, zapravo, kafić i ako izložbu ne vidite na otvaranju, suočit ćete se s brojnim zaprekama (stolovi, svjetlo, znatiželjni pogledi) da je sagledate, barem fizički, onako kako je to autor zamislio. No, dobro je ipak to što se na tom mjestu mogu predstaviti i vidjeti manji, zaokruženi ciklusi, kakva je serija od dvanaest fotografija Mare Bratoš Klarino koljeno.

ARKADIJSKA ATMOSFERA

Riječ je o fotografijama u boji velikog formata, nastalih u ljeto 2004: četiri fotografije jednog para snimljena s leđa, drugi par snimljen frontalno, tri različito zumirana profila mladića i tri sekvence portreta djevojke od profila do en facea te fotografija izreza tijela mladića i djevojke. Motivi su to iz uobičajena Marina repertoara: lijepi mladi ljudi, najčešće iz sredine kojoj pripadaju, u relativno ograničenu (personaliziranu) ambijentu ili u pejsažu. Fotografirani likovi poziraju, ne gledaju u kameru, iako su je svjesni, i s povjerenjem se prepuštaju fotografkinji. Iz njih zrače mir i kontemplativnost izabranika kojima je dopušteno bivanje u Arkadiji; stvarni i tjelesni likovi postaju spomenici ljepoti čovjeka i prirode ili ljudskoga bića kao dijela prirode. Tijelo i ljepota čine se prirodnom okolinom Mare Bratoš, a kada u fotografijama prepoznajemo naznake seksualnosti, ona ponajprije izvire iz osjećaja bliskosti. Likovi su snimljeni ljeti na barci, s plavičastozelenosivom pozadinom mora i obale. Barka, čije smo prisutnosti više svjesni nego što je zaista prisutna kao objekt, kao vrlo ograničen prostor, mjesto je razvijanja međusobnih odnosa. Iako se može doimati neutralnom podlogom za inkarnat tijela, krajolik je aktivan činilac prizora. Naime, pokret se očituje ponajprije u cjelini, odnosno pri sagledavanju svih fotografija, dok kretanje unutar pojedinačne fotografije određuju promjene u krajoliku.

FILMSKI PRISTUP

Već pri prvom pogledu na ovaj niz fotografija uočavamo referencije na film i njihovu filmičnu narav: kadriranje, pokret prikazan u sekvencama i priča koju čitamo iz cjeline, a ne iz pojedinačnih fotografija. Veza je s filmom i naslov izložbe/ciklusa odabran prema Romerovu filmu Clairino koljeno, u kojemu se redatelj divi mladom ženskom tijelu, kao i autoričino obrazovanje na ADU u Zagrebu, na odsjeku snimanja.

Nema na njezinim fotografijama društvenog angažmana, komentiranja svijeta političko-ekonomsko-socijalnih odnosa. Ili je možda upravo eskapizam u ljepotu i intimu, utjecanje prirodi i prijateljima, komentar na svijet koji je okružuje? No takav je pristup češće plod zrelosti ili starosti, a ne mladosti. Uostalom, ni današnje medijsko okruženje za one koji se u Hrvatskoj profesionalno bave fotografijom nije takvo da potiče reportažnu ili kritičku fotografiju, kao što je to bilo prije dvadesetak godina, nego se autorski pristup traži uglavnom onda kada je riječ o modi i prikazivanju lifestilea uspješnih. Iako se profesionalno bavi i takvom fotografijom, intimističkom poetikom svojih fotografija i vlastitim emocionalnim angažmanom, autorica uspješno izbjegava zamku da izložene fotografije, unatoč visokoj estetiziranosti, nalikuju reklamnoj ili modnoj fotografiji...

Za razliku od nekih drugih afirmiranih fotografa svoje generacije (Opalić, Rasol), u čijim se djelima može osjetiti određeni grč, napor traganja za vlastitim kreativnim izrazom, fotografije Mare Bratoš odišu lakoćom stvaranja, njezin izraz proizlazi uistinu iz onoga što ona živi - iz intimnih trenutaka i sudjelovanja u međusobnim odnosima s bliskim ljudima i ambijentima.

Markita Franulić