Čista ljepota

Čista ljepota

»Kad sam stigao u studio u predgrađu Lisabona, kasno jedne večeri, nekoliko tjedana prije početka snimanja filma, vidio sam ih i prvi put čuo uživo svirati. Sjećam se da sam protrnuo kada sam ušao... Svirali su s toliko užitka, intenziteta i integriteta, a Teresin glas ispunio je taj maleni prostor s toliko emocija da je moje uzbuđenje jačalo iz trena u tren.« Tim riječima opisao je svoj prvi susret s lisabonskim sastavom Madredeus redatelj Wim Wenders, čiji je film, Priča iz Lisabona, bio odskočna daska tih glazbenika. Svjetski uspjeh koji je uslijedio otvorio je nove mogućnosti sastavu, čiji je izričaj, kako sami kažu, »glazbena fantazija s portugalskim korijenima«.

S još svježim sjećanjima na nastup u Tvornici prije tri i pol godine, zagrebačka je publika, ovaj put, imala prilike vidjeti i čuti Madredeus na samu početku njihove trogodišnje svjetske turneje. Nastup temeljen na cjelokupnoj građi s prošlogodišnjeg albuma, Um Amor Infinito, i ovaj je put predstavio ugođajni sklad skupine - prekrasan eterični vokal Terese Salgueiro, impresionističke stihove i bogatu podlogu finoga komornog folka (portugalska gitara, klasična gitara, akustični bas i sintisajzer).

SJETAN UGOĐAJ

Bile su to redom vokalne skladbe, uz izuzeće jednog instrumentala, koji je podsjetio na rane radove sastava. Pomak od koketiranja s ozbiljnom glazbom, odnosno njezinom fuzijom s tradicionalnom portugalskom, k nekoj vrsti fado-folk-popa, doimao se, s obzirom na eksponiranost vokalne solistice, vrlo logičan i pokazao je da je riječ o posve definiranu stilu. Od sama čarobnog početka tri gitare i zvuka čembala posebno je zadivio sjajni zvuk volumenski malog sastava, osobito u Reflexos de Ouro, Adoro Lisboa i Falujas de Tejo. Gotovo blues-tema, As Vezes, podsjetila je na veze fada s operom i bluesom, a vokal se posebno dojmio u A passo, a trote e a galope i Palavras Ausentes, dok je Suave Tristeza bila upravo ono što govori naslov - slatka tuga.

Stilistički vrlo jednostavni, s glasom Terese Salgueiro koji čisto leluja nad potkom igre gitara i sintisajzera, Madredeus su se kretali bogatom paletom finih osjećaja i sjetna ugođaja te stalno postizali nešto novo unutar vrlo skučena područja. Slušatelj je tako bio izložen impresiji koja poput morskih valova polako uljuljkuje i umiruje. Riječ je o misaonoj relaksaciji - efektu vrlo rijetku u današnjem world musicu, kojim prevladava ritam i ples. Ipak, gledajući ukupnost dvosatnoga nastupa, može se reći da se, za razliku od originalna postava sastava koji je uključivao violončelo i harmoniku, zapaža nedostatak raznovrsnosti. Nastup je potvrdio da je Madredeus dosegnuo razinu savršenstva svoje dobitne formule, a koliko je pri tome izgubio na duši i iskrenosti, presudit će vrijeme.

Koncert je završio prekrasnom Moro em Lisboa i dvije skladbe na bis, od kojih je posljednja, Haja o que Houver, bila sublimacija svega što Madredeus čini posebnim. Nije čudo da je prvo što pada na pamet po nastupu lisabonskih glazbenih esteta - čista ljepota.

Velimir Cindrić