Bilo jednom u Francuskoj

Bilo jednom u Francuskoj

Kao vrstan pripovjedač redatelj se ne libi priču pripovijedati na način da čitav film dobije auru onceupon a time priče za laku noć

Hibrid ljubavne, ratne i detektivske priče, film koji nanovo spaja redatelja i zvijezdu Amelie (Jean-Pierre Jeuneta i Audrey Tautou), Zaruke su dugo trajale govori o potrazi djevojke za voljenim mladićem u francuskom poraću oko 1920. godine. Pritom i rat i svi filmski likovi dobivaju začudan, odmaknut kontekst, budući da je Jeunet redatelj rijetkog vizualnog stila i specifičnog senzibiliteta u kazivanju radnje. Bivajući, naime, vrstan pripovjedač, on se ne libi priču prekidati kako bi dao pozadinsku skicu svojih mnogobrojnih likova niti je pak pripovijedati na takav način da čitav film dobije auru once upon a time priče za laku noć. Stoga i nije neobično da unatoč brutalnosti teme iz svega zrači nekakva neusiljena unutarnja radost; pulsirajuća nada, kontrastirajući ne samo ljubav i rat, život i smrt, nego i glavnu junakinju naspram jošjedne jednako motivirane ženske potrage, no realizirane u posvemašnje suprotnome smjeru; iz čega se rađa i opreka razboritost istrage vs. bezumnosti osvete.

GERDA I KAY

Pritom romanca svoje protagoniste mahom ostavlja rastavljenima, a potraga djevojke za mladićem postaje Gerdino putovanje ka Kayu, pri čemu ruže (kao podsjetnici) ovdje imaju ulogu tri zagonetna ugravirana slova. Djevojčina se hromost pritom od površinskog znaka slabosti promeće u njen spiritualni integritet putem kojeg biva iznimno senzibilizirana za osluškivanja tuđih impulsa i kao takva otvorenija vlastitome cilju. (Poseban mali biser filma predstavljaju načini na koje provjerava ratni ishod; a pri kojima mahom dobiva dvosmislene odgovore.) Svi ti elementi čine Jeunetovu filmsku poetiku, prepoznatljivu iz predšasnika Amelie, karakterističnu kombinaciju šarmantne lepršavosti, dobrohotne sentimentalnosti i očaravajuće superiorne vizualnosti, inteligentne i nenametljive uporabe specijalnih efekata - ovoga se puta odlučivši za začudne magličaste boje koje evociraju retro-fotografije (baškao što je Amelie izgledala poput koloritne razglednice). No dok je sve to u prethodnom filmu imalo fluidnu lakoću i pronosilo domišljatost originala, ovdje se može promatrati kao reciklaža redateljevih vlastitih dobrih ideja. Ipak, takvo jednoznačno gledanje bilo bi nepravedno prema ovom vrlo osebujnom autoru, pronositelju posve samosvojne, shabby-struje francuskoga filma. Njegov svijet naime ultimativno je specifičan, te bi jedina utemeljenija zamjerka mogla ići u smjeru trajanja filma. Jer, kraćenje od pola sata donijelo bi mu dodatnu kompaktnost i dinamičnost.

Katarina Marić