Bambus

Kratko sam, prije kojih dvadeset godina, poznavao tipa s nadimkom Bambus, koji se jako hvalio, kad bi nešto sredio ili obavio, kako se to i danas kaže. Što je to bilo, i kako je prošlo, nevažno je za ovu priču. Za nju i sve njoj slične, na kakve ste naviki u ovom okviru, važan je dobar početak onog što u njima ima biti onoliko stvarno, da se može činiti kao da je izmišljeno. A gotovo izmišljenom doima se stvarna rečenica, koju je Bambus izvalio čak dvaput - onomad kao i neki dan, kad smo se slučajno, zapravo posve iznenadno ponovno sreli, a ja mislio da je odavna umro: »Znate, ja sam primitivac. » Građanskim imenom Lovro Lovrić, isti ovaj izvana tusti i tmasti svat, jednoruki a svejedno okretni Bambus, koji je taj nadimak dobio tuđom duhovitom dosjetkom o pobjedniku prilagodbom, popeo se time na moj brod, izvukao sidro i smotao užad, da se može zaploviti. Nijedan od njegovih ne bi mogao ono izustiti, a ja ne bih složio priču s malograđaninom kao glavnim likom, a da ga istog trenutka autorski ne ubijem. - Isto tako bih se i sam našao u opasnosti da mi takne želudac ili mi se ugnijezdi u moždane njegov prednjak iz primitivizma, odličnik velereda purpurne zvijezde za glupost, ako bih se dijaloški ili izvještački upustio u radnju s njim. Ovako ću i od Bambusa oprostivim lukavstvom pokušati saznati i komentarski proslijediti neke od onih nečuvenosti raspojasana velikog mogula svih malograđana, Blaža Baždarića, po kojem je inače i nazvana jedinica podnošljivosti za intelektualca svih onih verbalnih i inih malograđanskih splačina u graničnim vrijednostima do pet - kao jedan bažd. Kad već mjerim prema uskom, ljudskom učinku, onda mi i u njezinim širim razmjerima valja - barem najnužnije - upozoriti na pojavu, za koju je prema njenoj društvenoj datosti najlakše reći da je struktura, sustav ili sklop osrednjosti. Pa ipak, neću pogriješiti, reknem li da su malograđani u životnom kao i u povijesnom smislu vječni. A opet, drukčije bi - i krivo - bilo kazati, kako su besmrtni, jer se to odnosi samo na one najmalobrojnije i najvrednije, upravo iz skupine žrtava tih istih malograđana. Skeptičan sam, bi li neke frapantnosti u iole zamjetljivome micanju ove sljedbeničke većine pravovjernih dovele do bistrenja nečeg, što valja zamisliti kao kakvu tešku temu nepoznata sadržaja. Ali, ipak evo: u toj predominantnoj većini zamjetna je snaga usprkos beznačajnosti. Veća skupina valentnija je od manje. Rad većina priznaje samo kao fizičku živost, i u svojoj duhovnoj tromosti odriče manjini pravo na duhovnu živost. Odmah joj prišiva manu fizičke tromosti. Svoju samodostatnost masa smatra svedostatnošću. - I naposljetku, nije li paradoksalno, da se velikost naziva određenjima malenkosti, uskoća širinom? Za ovu ograničenost bez granica u hrvatskom je jeziku zamjetljiva i terminološka oskudnost. Zato je Lovro, zvani Bambus, i istupio onako odrešito s izričajem, koji je utemeljeniji kao »malograđanin«. Na ustuk brojnijem nazivlju u drugim kulturnim jezicima (u njemačkom se penje na čak sedam), usudio bih se malograđaninu kao izrazu u hrvatskom pribrojiti još nazive palančan, pučanin, zašto ne i purger...

Anegdotično, ali i pomalo rezignirano, mogu o malograđanstvu još reći da je ne samo brojnošću nego i srodnošću svakako jače i od sama sustava kumstva, kao što je ono na ovim geografskim širinama svojom brojnošću bilo jače i od socijalističkog saveza, kojemu sadržaj nisam poznavao, ali usporedbu svejedno držim samo kvantitativnom. I napokon, a nemajući iluzija oko intelektualaca i njihove svjetonazorne čvrstine, čitaj prevrtljivosti u strožim, ili naprosto promjenjivim režimskim uvjetima - moram ustvrditi kako se sučeljavanje obiju skupina, različitih ne na kraju i po velikosti, zasniva bivstveno zapravo na odnosu spram umjetnosti, od koje - više doslovno, a manje preneseno - jedni žive, a drugi umiru. Svejedno je pritom koji se kriterij prosudbe za ovo uzme u obzir: estetski ili ekonomski. Tu se i ona parabolična trstika, po kojoj je Lovro dobio ime, leluja na objema stranama. Pojava prebjega tajni je moj adut kod onih, koji su doduše deponirali svoj glas kod veće skupine, ali katkad stanu - jer misle ili jer ne vjeruju. Tad biva, kao da je na svježe šarenilo vanjskog života kanula kap, raširivši mrlju do smiješnosti.

Lovru dakle ne smatram posve izgubljenim za našu stvar. Ni on mene ne stavlja više izvan zakona svoga govornog općenja. Ne pravda se preda mnom, ali i ne govori onako, da ga baš ne bi bilo briga. I neishođeno, on svojom prostodušnošću, a prijazne naravi kakav jest, pristaje na daljnje susrete, koji su mi postali važni, otkako se ispostavilo da on ne samo što poznaje Blaža Baždarića, nego čak i stanuje blizu - kuća do kuće - nakon što je to osiljeno poprsje (ovo nisam izgovorio) prodalo svoju peterosobnu stančinu za kuću pri nekakvu obrežju dubravačkog hada, negdje povrh Prijedorske ulice. O njegovu susjedu mi ne govorimo. Za Baždarića biti baždaren, znači izbrisati sve tragove, najbolje ispariti. Vrhovnik svih nizija zaslužio je da prema njemu bude primijenjena njegova taktika. Ali zato govorimo o drugome, o velikom sklopu ljudi njegove skupine, koji kao da su zasjeli sve važne kapije društva, poput kakve nedemokratske stranke. Masa koju ništa i nitko ne predvodi, a koja sve slijedi. Svatko kao da je strateg svoje pritajenosti i prikladna pojavljivanja. To može opstojati samo u otužnoj jednoznačnosti neznanja, i u nesnošljivosti prema umjetnosti. Odgovara mi da je znanje danas specijalističko, a ne enciklopedijsko i da baš zato većina ljudi ne želi biti nesretna zbog nekorisna znanja i zbog suvišna talenta. Ipak - kažem - sumnjom i iskušavanjem izgrađujemo ovaj svijet. Sugovornik ima spreman argument o povjerenju, zbog čega onda ne treba tolika znanja. Vi intelektualci, kazao je, znate puno samo zato da biste mogli sumnjati u što više stvari. Zato i jeste u zapećku danas, kad valja znati znanje, a ne samo postavljati pitanja.

Bambus mi više ne ranjava srce monotonom tugom, a ne mora zato baš znati da je stih Verlaineov. A kreaciju više barem neće smatrati zlom, premda će je još neko vrijeme smatrati nesrećom. Ne čini mi se on uopće ni sitničavim, ni lukavo pokvarenim, a bogme ni glupim. Lovriću, kažem mu, vaša su mi gledišta sva odrediva čašću i rijetkim ponosom; nebitno je da li su mi bliska, ali ih poštujem. Strelice koje su odapinjane protiv malograđana, od Hegela, Heinea i tolikih, ne pogađaju vas, zašto im se podmećete? Za Hegela znam, njegove misli oko države, odgovorio mi je, ništa umjetničkoga. Položio sam pritom ruku na njegovu lijevu, jedinu: razumio sam.

Možda mi je tad postalo i jasno da malograđanska šuplja bučnost, gotovo jelenska rika onog Baždarića nema ničeg zajedničkog s odmjerenim glasom ovog »udarnika prilagodbe«, pa ni s njegovim bambusnim zaštitnim znakom. Rog je šupalj, a ova trskovača visoke peteljke pritajena je strategija preživljavanja radi pobjede. - Dotle za Blaža Baždarića ništa nije tajna: ni njegova jarost, ni čemu žene nose visoke potpetice, ni koliko treba vrsta kolača u nedjelju, ni zašto zastori moraju biti podstavljeni svilom: radi boljeg pada. Njegova znanja previše je i oko hrvatske loše ekonomije: zato što nitko neće raditi. Razumijevao se on i u opeglane traperice, sve dok je mogao stati u njih, a otkad ga je posvud previše, zna točno koje jelo »ne obožava baš», pod kojim vicem (koji se ne priča, nego izvikuje brojem) treba popadati po podu od smijeha, od zekanja. Zna gutati naprazno, vlažiti posušene usne jezikom od mudroslovlja, kojim će i taštom piscu reći da ga je vidio na televiziji, radi čega i nosi dioptriju protiv čitanja. Drugom će otvoreno reći neka se okani papirića. Inače umije još mljackati i izvan jela ili govora. Osjeća se otmjeno u velikim prostorima, a u malima mrzi pse i mačke, i to radi pasa i mačaka. Voli vikendom dobro jesti i piti, jer je u tim trenucima daleka svaka pomisao na vječnost, ali bi se inače mogao ubiti od dosade, da za trpezom i nepoznatog ne upozori: A jeste li dobro doručkovao? Za pet bažda sve je moguće imati. Zatim sam s Lovrom krenuo na sigurno, povjerivši mu kako mašući otvorenom knjigom još može pronaći sjedeće mjesto, otjerati od kuće gosta recitalom kao nekrista križem. Služio se i on tim lukavstvom. Tristo godina građani smo na ovoj strani svijeta, koju zovemo zapadnjačkom, moj Lovro, a njegovoj visosti malograđaninu isto je toliko. Samo što mu novačenje ide deset puta brže, namignuo mi je, čak su i vrtnog patuljka sklonuli doći. Iz literature sam za svoga nespoznatog urotnika posudio rečenicu o građaninu kao nekom tko posjeduje tajnu, za razliku od proletera, koji i umiru bez nje. Malograđanin tu i nije baš na nekom veleposjedu tajni, misli moj skloni sugovornik. On se - građanin i sam - opremi, čak oboruža ponekom tajnom protiv umjetnika ili koga goreg, ako je taj na vidiku. Dotle je pravom malograđaninu svojstvena i svjetlosna godina udaljenosti od umjetnika. Znam, ali vi, Lovro, što ste vi? Lovro je sad sve manje sličio lutku, bez obzira na svu neodredivost svojih godina. Bila je to mudrost koja je zauzimala svoje mjesto. On je čuvar tajni. U prednosti je pred drugima, u bambusnoj - ako dopustim - s tajnom u sebi on pobjeđuje, koji put i nadživljuje one, koji bi mu mogli biti opasni. Ja da to nisam, ali jesam nešto naslutio. Pa bilo mi je odmah jasno da niste jednostrani, požurio sam s dokazom, vidjelo se odmah da vam duh nije bez uzleta. Znam i da niste zakupili istinu, da drugima ne presuđujete. Čovjek ste, čini mi se, od filozofske dokolice. Recite svom rugalačkom drugu, jer sad vidim - iz istog smo sklopa one kukavne manjine, koja se jedva drži da ne padne - recite mi tajnu: što ste ono davno, davno sređivali ljudima? Vrlo jednostavno: skraćeno radno vrijeme, slobodno vrijeme, putovanja, plandovanja. Ali mu danas posao nekako ne cvate. A ponuđeni - nečastan - neće.

Tu sam pak ja nešto bio načuo. Onaj vrhovnik nizije, Blaž Baždarić, išao je i dublje: prokopao svu kuću na upravo hadski način, za skladišnu prodaju, u jednom od onih besprizornih dućana tamo, kakve možda i znate. Ali ga Lovrić nije htio pripustiti u svoje. - Sutradan me nazvao! Zamislite, ide na bal u operu. - Govorio je o svom susjedu.