Životinje koje su nas othranile

Životinje koje su nas othranile

Posavi, Ernoić, Ozimec, Poljak, Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja, Katarina Zrinski, Varaždin, 2004.

U jeku općih rasprodaja i sezonskih sniženja nudila se, doduše vrlo kratko, i jedna knjiga. Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja. Odmah me privukla naslovom koji je obećavao da ću na jednom mjestu naći sve hrvatske autohtone pasmine domaćih životinja. Već otvaranje prve stranice još me više približilo toj knjizi, a prustovski nadnaslov - U potrazi za izgubljenim vremenom - odmah me uz nju i prikovao. Mala, sitnije napisana posveta - Posvećeno životinjama koje su nas othranile, a mi smo ih zaboravili - uspostavila je ljubav s tim štivom već na prvi pogled. A onda se sa svakom stranicom rađala tuga - od 51 autohtone hrvatske pasmine, sedam ih je izumrlo, a devetnaest je ugroženo. Od nekih pasmina, npr. buše među govedima, ima samo deset rasplodnih ženki, a od istarske koze sačuvala se samo jedna - ona u istarskom grbu, preko kojega je postala sastavni dio i hrvatskoga grba.

JEDNOSTAVNOST I RAZUMLJIVOST

Autori (dr. Marijan Posavi, mr. Miljenko Ernoić, dipl. ing. Roman Ozimec i dipl. ing. Franjo Poljak) podijelili su knjigu na dva veća dijela, a na kraju je i popis stručne literature. U prvom se jasno i svima razumljivo, a uvijek iznad svega stručno, načinju danas goruće teme, koje su i naslovi poglavlja: Koliko vrijedi priroda?, Zašto nam je biološka raznolikost domaćih životinja važna?, Utjecaji domaćih životinja na krajobraz i opću biološku raznolikost, Ugroženost hrvatskih pasmina domaćih životinja i sl., a u drugom se detaljno opisuju hrvatske pasmine goveda, konja, magaraca, ovaca, koza, svinja, pasa i malih životinja (peradi, golubova, kunića, pčela). Autori su pribjegli dokazano najboljoj metodi - jednostavnosti i razumljivosti, čime su ostvarili izvrsnu komunikaciju s čitateljstvom. Ono što se vidi na svakoj stranici jest iskrena žalost što hrvatske domaće životinje nestaju, što ih je toliko već nepovratno nestalo i što ima premalo dobrih projekata kako bi se preostale uspjele sačuvati od izumiranja. Čitajući ovu nadasve poučnu i poticajnu knjigu, stalno sam imala osjećaj da su je napisali veterinari. Pritom je prevladao jedan sasvim osobni moment - i moj je tata bio veterinar, a upravo sam od njega još kao dijete čula kako je spominjao neke pasmine, koje sam zapamtila samo na razini neobičnih riječi, npr. mangulica, bagun, šiška, fajferi. Otvorim knjigu i susretnem sve te životinje u riječi i slici kao da listam dječju slikovnicu. Prava je šteta što joj nedostaju i najšturiji biografski podaci o vrijednim autorima, jer bi to još više obogatilo ovo u svakom pogledu bogato djelo. Tako sam tek tragajući otkrila da su sva četvorica autora agronomi.

TEZAURUS ZABORAVLJENIH RIJEČI

Knjiga (mi) je (danas) zanimljiva i jezično. Svjedoci smo zastrašujuće brzine kojom (iz)umire sve što je autohtono hrvatsko - od biljnih i životinjskih vrsta do hrvatskoga jezika. Znam koliko štete hrvatskom jeziku nanosimo mi sami, pa lako mogu pretpostaviti da smo takvi zatirači i nemarnici i na ostalim područjima. Zato je ova knjiga i mali tezaurus zaboravljenih riječi.

Knjiga nudi i niz povijesno-kulturoloških zanimljivosti, npr. kako je teklo puranovo putovanje iz Amerike u Europu. Puran je u Americi udomaćen od izvornog oblika Meleagris gallopavo, koji živi u brdovitim predjelima Ohija, Indiane, Kentuckyja i Illinoisa, gdje ga zovu i indijanska kokoš. U Engleskoj je osvanuo 1524, za vladavine Henrika VIII, a u Njemačkoj 1530. U Hrvatskom zagorju, gdje je danas puran svoj na svome, prvi put se njime pogostilo, kako je zapisano, jedno plemićko društvo na Malu Gospu 1561. Sličnih zanimljivosti ima napretek. Recimo, tramvaje u Beču i u Budimpešti vukao je u 19. stoljeću međimurski konj, kojega u Mađarskoj i danas zovu muraközi, u Austriji murinsulaner, u Poljskoj muransulan, a u Njemačkoj muran. Ime je izvedeno iz latinskog imena za Međimurje - insula Muro Dravana - kako se nekoć nazivalo međurječje između Mure i Drave.

Voljela bih da vas i ovi nasumce odabrani podaci zainteresiraju za ovu knjigu izvrsnih tekstova i fotografija, da je listate i čitate sa svojom djecom i unučadi, da je rabite u nastavi ako ste učitelj/učiteljica, da ona svoje mjesto nađe u planovima zaštite i očuvanja naše flore i faune u državnim ustanovama i udrugama kojima je to i zadaća. Jer narušavanje jedne karike u prirodnom lancu izaziva lančanu reakciju, uvijek na štetu same prirode. Jeste li ikada pomislili da će, kad nestanu krave, nestati i leptiri? Procjenjuje se da svaki tjedan u svijetu nestaju dvije pasmine životinja. Slika na stražnjim koricama više je nego simbolična. Naše domaće životinje već su prošle preko krhke zapreke na trošnom drvenom mostu, okrenule su nam leđa, jer smo prije toga mi dugo okretali leđa njima, i odlaze. Krajnji je čas da ih još jednom pokušamo zaustaviti, da ne ostanu samo slike između korica knjiga.

Nives Opačić