Zavodljivo i dojmljivo

Zavodljivo i dojmljivo

Salvatores, riječju, nije političan redatelj, ali je, u skladu s vlastititim vremenom i ambicijama vješt i sugestivan, zavodljiv i poetski sentimentalan

Talijanske sedamdesete bile su, i na filmu i izvan njega, napete i uzbudljive godine. Po tada provokativnim filmskim naslovima moglo bi ih se nazvati i vremenom ružnih, prljavih i zlih (kako bi rekao Ettore Scola) ili dobom izuzetnih leševa (po Francescu Rosiju). Terorizam, politički atentati, trajne napetosti sjevera i juga nisu zapisani samo u povijesnim čitankama nego i u talijanskoj kinematografiji, koja se tada obilato hranila burnom svakodnevicom. U tom svjetlu, film Nije me strah talijanskog oskarovca Gabrielea Salvatoresa, koji se na početku novoga milenija putem proznoga predloška Niccola Ammanitija vraća u sedamdesete, može se simbolično pročitati i kao nostalgična potraga za zbiljskim okvirom koji je prije berluskonizacije Italije i njezina javnoga prostora ipak imao nekakvu i neku drugu težinu. No, kao što je svojedobno, u popularnom Mediteranneu, s Drugoga svjetskoga rata skinuo sav ozbiljan teret, pretvorivši ga u komediju s izolirana otoka, tako je i iz tih apeninskih vremena u posljednjem filmu Nije me strah odbacio (političko i socijalno) olovo, a zadržao frizure, odjeću, liniju naočala i bijele tehnike te nešto loših navika dijela protagonista. Dakako, u službi žanrovskih opreka i relativnog hapienda. Jer, ovaj put riječ je o psihološkom trileru koji se ne stidi melodramskih prizvuka.

VIZUALNA ČAROLIJA

Salvatores, riječju, nije političan redatelj, ali je, u skladu s vlastititim vremenom i ambicijama vješt i sugestivan, zavodljiv i poetski sentimentalan. U filmu koji mu je povratio (dobar) redateljski glas, glavni mu je adut predanost (i drugdje stotine puta iskušana) plahom dječačkom pogledu što se učestalo i sanjarski probija zlatnim i suncem okupanim poljima prezrele pšenice na talijanskome jugu. U toj vreloj i izoliranoj egzotici, koja digitalnim kozmetičkim doradama postaje čista vizualna čarolija, gurajući zaigrano nos u napuštene rupe igraonice pod vedrim nebom, desetogodišnji Michele (Giuseppe Cristiano) prvi se put ozbiljno suočava s okrutnim odraslim svijetom svojih roditelja. U jednoj od rupa nalazi se drugi desetogodišnjak, Filippo (Mattia di Perro): zatočeni talac (ne)poznatih otmičara. Ogladnio, raščupan, preplašen i već slijep od prisilne tame, Filippo misli da je mrtav i da se nalazi u grobu. Nakon šoka od tog otkrića, od plaha i zbunjena Michelea, čijim domom istodobno počnu šetati neki čudni ljudi, očekuje se da postane njegov anđeo čuvar, a time i zamrsi i razmrsi narativni čvor filma.

U tom smislu fabula Salvatoresova trilera, koju je (su)razrađivao i autor predloška, vrlo je štura, a njezin razvoj donekle predvidljiv. Ne kopajući po motivacijama za otmicu, iza koje se ipak naslućuju socijalni problemi talijanskoga juga, ona ipak zahvaća nekoliko povišenijih momenata. Prvi je, vizualno i zvučno bogato potkrijepljena, opreka Micheleove slobodne zaigranosti i uživanja u veličanstvenoj prirodi te Filippova zatočeničkoga straha, pa i patetičnosti koja svakim novim susretom dvojice dječaka izlazi iz crne i vlažne rupe. Drugi je zakašnjela svijest Micheleovih oca i majke (Aitana Sánchez-Gijón) da čine drugima ono što ne bi htjeli da im drugi učine. S takvim narativnim elementima i investicijom kršćanskoga morala, s raskošnim nasadima pšenice, glasanjem cvrčaka i ugodnim gudačkim varijacijama, s plahim očima dječaka i leoneovski ogrubjelim licima odraslih glumaca, Nije me strah uistinu je zavodljiv i dojmljiv triler na mediteranski način, tek nekoliko koračića udaljen od art-kiča.

Diana Nenadić