Verine tajne i laži

Verine tajne i laži

Vera Drake ponešto inferiorna u odnosu na prethodna autorova djela, koliko se god njezin staromodni rukopis doima poput svježega povjetarca u odnosu na trendovske eskapade britanskoga filma danas

Ono po čemu se prosede Mikea Leigha bitno razlikuje od drugih britanskih filmaša, ne računajući Kena Loacha, njegova je neizreciva simpatija prema likovima koje portretira. Frizerke i poštari. Fotografi i blagajnice koje bi možda htjele ići na more. Taksisti i novokomponirane buržujke. Kuhari i radnice u tvornici kartonske ambalaže. Čistačice ulica i kućanice. Samo što Loach rabi njihovu glumačku improvizaciju kako bi se distancirao od konvencionalnih glumačkih stilova i njome kreirao realističniji oblik glume, dok Leigh rabi tu istu improvizaciju kako bi naglasio junakove fizičke idiosinkrazije. Oni su nam lijepi čak i kad su neugledni. Oni su nam nježni čak i kad su predebeli. To su ljudi pored kojih prolazimo svakoga dana, a da ih najčešće ne zapažamo.

No, čak i kad se Leigh u rijetkim trenucima vraća u prošlost, on i dalje pokušava biti dostatno suvremen i aktualan. Jer, Vera Drake ambijentirana je u Londonu pedesetih. To je London teddy-boysa, prvih etničkih nemira u Notting Hillu, kada su se počeli rađati Free Cinema i rock’n’roll, a Cronenbergov Pauk počeo plesti svoju mrežu, dok je njegova mama i sama zasigurno morala ponekad zatražiti usluge Leighove Vere Drake, kao što su to činile njezine brojne kolegice, svih mogućih rasa i socijalnih statusa, češće siromašne nego imućne. Od sada, to je i London Vere Drake. Jer, Leighovo putovanje vremenskim strojem vraća nas u razdoblje u kojem se još dokazivala poratna solidarnost, ispunjena jeftinim servisima za čaj i dragocjenim paketima šećera. Doba u kojem je par najlonki koštao koliko osam kutija cigareta, a ilegalni se pobačaj naplaćivao sto funti ako se obavljao u liječničkoj ordinaciji, ili dvjesto funti ako se prakticirao između kreveta i kuhinje.

U oba slučaja, pobačaji koje je obavljala Vera bili su ravni najgorem mogućem zločinu, premda je ona nudila svojim pacijenticama brzu, besplatnu i jednostavnu uslugu, bez suza, zahrđalih vješalica i poniženja. Bilo je to, dakle, idealno vrijeme za sazrijevanje dobro znana britanskog cinizma, koji će prokrčiti put ka Željeznoj Lady i lažnim Blairovim laburistima. Za Leigha, Vera je tek obična žena, onoliko obična koliko su to bile njegove frizerke i blagajnice. On priča njezinu priču bez ikakva senzacionalizma, kao da je to bilo koja druga priča, a da pritom ne preuzima ulogu moralnoga kompasa. Leighov rukopis više počiva na povijesnoj evokaciji nego na moralnim dilemama. Danas se konflikti oko pobačaja u većini europskih zemalja na svu sreću rješavaju drukčije.

DOBRA VILA

Verine tajne bile su poznate samo ženama. Ona je za njih bila dobra vila i samaritanka. No, kada su Verine tajne i laži isplivale na površinu, jer je jedna od njezinih pacijentica završila u bolnici, autor promatra britansko društvo kao utvrdu kršćanskog integralizma, koji ne posustaje ni danas, kad se vjera miješa u živote i odluke pojedinaca, kao njegov jedini arbitar, tamo gdje crkva mora imati posljednju riječ. Obitelj je odbacuje kao najgoru grešnicu. A je li ona guilty ili not guilty, presuda će biti donesena tijekom nepotrebno duga prizora sudske rasprave. Zato nije nimalo čudno, koliko se god doimalo kalkulantski, da su na lanjskoj venecijanskoj Mostri, pehari Volpi otišli u ruke jednom velikom španjolskom glumcu i jednoj velikoj britanskoj glumici, čije su tragične sudbine njihovih likova bile povezane upravo s onim što taj zapjenjeni integralizam najčešće osuđuje: pobačaj (Vera Drake alias Imelda Staunton) i eutanazija (Ramon Sampedro alias Javier Bardem).

No, u svom tretmanu eutanazije, Amenabar je kompleksniji i dijalektičniji u odnosu na Leighov tretman pobačaja. Zato je Vera Drake ponešto inferiorna u odnosu na prethodna autorova djela, koliko se god njezin staromodni rukopis doima poput svježega povjetarca u odnosu na trendovske eskapade britanskoga filma danas. Leigh uokviruje u krupnom planu geste, interijere i poglede jezikom neutralna promatrača. On ima razumijevanja za sudbinu svoje junakinje, ali nije strogo pro choice, barem ne u kontekstu politički korektne retorike. On voli registrirati vlastita kolebanja. A njegova sućut prema nevidljivim ženama možda najbolje dolazi do izražaja u mučnu i odvratnu prizoru s ganutom policajkom.

Za London pedesetih, Vera Drake možda je i bila opasnija od gusara Francisa Drakea. Za nas je ona tek neka vrsta dobre vile Mary Poppins, koja je kišobran zamijenila pumpicom. Čuvanje razmaženih klinaca i obavljanje abortusa. Obje su činile svoj posao iz ljubavi. Jedino ne znam čiji je bio teži i užasniji.

Dragan Rubeša