Vatromet glazbe

Vatromet glazbe

Vatromet taštine nudi pravi glazbeni vatromet: natruhe indijske glazbene baštine isprepleću se s mudro isplaniranom partiturom Michaela Danne. Unutar nje poput dragulja sjaji glas sjajne pjevačice Sissel Kyrkjebo

Stvarajući vlastitu verziju romana Vatromet taštine W. M. Thakerayja, redateljica je Mira Nair na izlet o međuklasnim sukobima u 19. stoljeću povela i vjerna pratitelja, skladatelja Michaela Dannu. Danna je otvorio film pjesmom She Walks in the Beauty. Pjesma na stihove Lorda Byrona (božanski glas pripada norveškoj pjevačici Sissel Kyrkjebo) smisleno je uvela u priču jer odmah na početku otac male Becky tajanstvenom bogatašu prodaje portret svoje žene i Beckyne majke (i to, zahvaljujući kćeri, po nečuveno visokoj cijeni). Majka je - što je znakovito za glazbu špice, a i za filmsku radnju - bila operna pjevačica.

Kako se radnja razvija, glazba se širi u dva smjera: neprizorni i prizorni. Neprizorna glazba uljuljkuje gledatelje u vrijeme s kojim se temperamentna Becky Sharp bori: u zvučanju Dannine partiture osjetit ćemo miješanje početka i sredine 19. stoljeća. Ponekad se klasični romantizam miješa i s romantiziranim holivudskim zvukom (napose u sceni u kojoj Becky zavodi budućega muža Rawdona). No jednako kao što asocijacije na Beethovena nisu čiste, tako ni asocijacije na suvremenu filmsku glazbu nisu holivudski tipične. Dannina glazba na svoj način klizi filmom logično se nadovezujući na zbivanja (pritom ne slijedi samo filmsku nego i vlastitu logiku).

PRIZORNO I NEPRIZORNO

Glazbe ima dosta, ali osim neprizorne, koja u nekim važnim situacijama umukne (nadolezeći rat s Francuzima, svađe, zajednički objedi, spletke), film posebno boji prizorna glazba. Takav pristup ponajprije omogućuje glazbena naobrazba filmske junakinje. Ona potječe iz umjetničke obitelji, što je u snobovski orijentiranu društvu hendikep, a ne prednost. Ali s druge joj strane upravo glazba omogućava socijalni proboj: pomoći će joj izvedba pjesme Now Sleeps the Crimson Petal, koju će Becky otpjevati na zabavi markiza Steyne. Danna pjesmu mrvicu okreće u impresionističkom smjeru, što ne odgovara načinu kako se pjevalo i skladalo u to doba ali upravo će tonalna neobičnost probuditi pozornost markiza i njihovih gostiju, ali i filmske publike.

Osim što progovara o klasnim pa i rasnim razlikama, Mira Nair ni ovaj put nije šutjela o položaju Indije pod engleskom paskom u to doba. To je rezultiralo spektaklom za kralja u kojemu niz plemkinja vrlo suvremeno pleše (jazz dance?) na istočnoazijsku glazbu. Nair će engleskoga časnika Dobbina poslati u Indiju pa će njegov boravak u toj zemlji pratiti indijska popratna glazba, u toj će zemlji nesretni Rawdon podleći bolesti, a film će završiti upravo u Indiji, gdje će sretna Becky ponovno pronaći životni smisao (uz Gori Re, koju nije skladao Michael Danna, nego Shankar Mahedavan).

Slijedeći linije pomičnoga vremena, te slijedeći liniju mjesta koje se također mijenja, ali čije se promjene snažnije osjećaju u kolonijalnoj bazi, Vatromet taštine nudi pravi glazbeni vatromet: natruhe indijske glazbene baštine (kojih se redateljica ne želi odreći) isprepleću se s mudro isplaniranom partiturom Michaela Danne. Unutar nje poput dragulja sjaji glas sjajne pjevačice Sissel Kyrkjebř. Na kraju nastaje glazbena igra koja ni u jednom trenutku ne gubi tlo pod nogama: osjećaj kohezije na dramaturškom i na glazbenom planu čvrst je i neuništiv, poput međusobna dubokog povjerenja i razumijevanja redateljice i skladatelja.

Irena Paulus