Ukidanje Teatra Bursa

Ukidanje Teatra Bursa

Mihočevićeva zamisao o zatvaranju male scene ne bi bio tek gubitak Dubrovniku potrebna scenskog prostora, bio bi to i gubitak teatarske estetike kakvu su brojni redatelji, glumci, dramaturzi, scenografi, kostimografi, dizajneri svjetla i ini godinama stvarali u tom malom prostoru velikih umjetničkih dosega

Počelo je najprije natpisom u dnevnim novinama, nastavilo se prenošenjom toga teksta na web-stranicu teatar. hr, a potvrdu dobilo i u obliku izjave vršitelja dužnosti ravnatelja Kazališta Marina Držića Petra Miša Mihočevića dubrovačkoj javnoj radio postaji i jednom dubrovačkom lokalnom tjedniku kako »...Bursa u mojim menadžerskim očima nije isplativ prostor sa svojih 70 mjesta i postojećim cijenama ulaznica. KMD ima ansambl dovoljan za jednu scenu. (...) Dobro dođe jedino kao neki pomoćni prostor uz neke veće manifestacije izvan kazališnog programa. To ne vidim dovoljnim razlogom zbog kojeg se ne bi rješavali navedeni problemi. No, vlasnik ’Burse’, kao i samog teatra je Grad Dubrovnik, a izneseno je moja ideja koju bez suglasnosti vlasnika ne namjeravam napravit. (...) Novom namjenom riješio bi se dobar dio fundusa kostima, u Bursi bi se mogla smjestiti šminkernica, frizeraj, slikarska radionica, a premještanjem sadržaja, omogućio bi se i uredski prostor, a time i ušteda u plaćanju najma.«

Naime, već i ove sezone, bilo je vidljivo da vršitelj dužnosti ravnatelja nije predvidio ni jednu premijernu izvedbu ansambla KMD-a u Teatru Bursa - maloj sceni Kazališta Marina Držića, koja kao takva funkcionira već dvadeset godina, kada je preuređenjem prostora oko kina Sloboda, nakon potresa 1979, projektirano i ostvareno malo kazalište sa sedamdesetak mjesta predviđeno za komorne izvedbe i kao takvo, dakako, povezano s Kazalištem Marina Držića kao njegova mala scena.

POTREBA ZA MALOM SCENOM

Naime, pogotovo u Dubrovniku, koji ima jedno gradsko Kazalište (a i ne može ih imati više) osjetila se opravdana potreba za uspostavom manje scene na kojoj bi se prikazivali komorniji tekstovi, alternativni projekti ili, jednostavno, predstave koje ne mogu napuniti, ipak, prilično velik prostor Kazališta Marina Držića, a koji su itekako potrebni Dubrovniku i njegovoj publici. U međuvremenu - Teatar Bursa - kako je mala scena nazvana, još od prve predstave Nije bila V., bila je IX. Alda Nikolaja i iznimnih pohvala kritike pa do naših dana i prošlosezonskih premijera Moje stare gospođe Israela Horrovitza, Betule Feđe Šehovića te Viole Luka Paljetka i Davora Mojaša uz brojne izvedbe Studentskog teatra Lero (istaknimo i posljednju premijeru: Ruže s juga Davora Mojaša u prosincu 2004) - Teatar Bursa je, uistinu, funkcionirao kao prostor za izvedbe tekstova navedenih teatarskih karakteristika omogućivši dubrovačkoj publici pogled u drukčiju kazališnu estetiku kao i izvedbu brojnih tekstova koje, usudimo se reći, bez Burse, nikad ne bi ni vidjela.

Sada dolazi pitanje isplativosti: dakako da u današnje vrijeme dubrovačka kultura ne može živjeti od nekadašnjih fondova i ourskih SIZ-ova, današnjih isključivih donacija gradskoga, županijskog i državnog proračuna te se, svakako, treba, barem dijelom, osloniti na vlastite izvore prihoda. No, u situaciji kada se od prodaje ulaznica to u Kazalištu naprosto ne može ostvariti, Kazalište je prisiljeno funkcionirati na način pokrića većine troškova od strane sama vlasnika - Grada Dubrovnika. Drugo je pitanje zašto je zaboravljena inicijativa o ustrojbenoj preobrazbi dubrovačkog Kazališta u Hrvatsko narodno kazalište, koje bi, onda, izravno dio programa pokrivalo iz državnoga proračuna, kada je neupitno da Dubrovnik to itekako zaslužuje. No, to je drugi problem.

MENADŽERSKA POSLA

Vršitelj dužnosti ravnatelja Kazališta, Petar Mihočević, o mogućoj najavi ukidanja Burse i njezina pretvaranja u kostimografsko-scenografsku ostavu, urede uprave i scensku radionicu govori s pozicije financijskoga ravnatelja i dobra menadžera koji, usput, želi izbjeći i plaćanje najma za prostorije uprave u Kovačkoj ulici (oko sedamdeset tisuća kuna godišnje prema ugovoru bivše ravnateljice Mire Muhoberac s vlasnikom prostora - zakladom Blago djelo). No, promišlja li takva pozicija, imalo, Teatar kao takav i njegovu temeljnu funkciju: Umjetnost? Je li plaćanje najma za prostorije uprave moguće izbjeći upravo dobrim menadžerskim razgovorima s vlasnikom Kazališta - Gradom? Je li pitanje scenskih rekvizita, prostorije za šminkere, frizere i scensku radionicu, također, moguće riješiti dobrim menadžerskim razgovorom o nekom drugom prostoru za njihov smještaj? Mislimo da jest. Je li malen prostor za gledateljstvo (kao financijski neisplativ) i scena malih dimenzija - što upravo omogućava izvedbu spomenutih predstava - opravdanje za ukidanje cijele druge scene Kazališta i jedine komorne dubrovačke kazališne scene? Jer Mihočevićeva zamisao o zatvaranju male scene ne bi bio tek gubitak Dubrovniku potrebna scenskog prostora, bio bi to i gubitak teatarske estetike kakvu su brojni redatelji, glumci, dramaturzi, scenografi, kostimografi, dizajneri svjetla i ini godinama stvarali u tom malom prostoru velikih umjetničkih dosega.

Stoga se nadamo da Grad Dubrovnik, kao vlasnik Kazališta (time i Burse) neće prihvatiti ravnateljevu zamisao. Uostalom, Mihočević se poziva na Grad kao vlasnika koji bi trebao odlučiti što učiniti s Bursom. A predstava, upravo iz Burse, Moja stara gospođa Israela Horrovitza, u režiji Ante Vlahinića, 22. i 23. siječnja gostuje u zagrebačkom Teatru &TD. Nadamo se da će se imati kamo vratiti.

Inače, za informaciju čitateljima: dubrovačko Kazalište odustalo je od treće ovosezonske premijere: predstave Beckett kao projekta Jagode Buić Wuettke zbog zauzetosti Predraga Vušovića kao jednog od dva glavna glumca. Projekt je odgođen za sljedeću sezonu, a umjesto Becketta KMD za veljaču priprema premijeru baštinskoga teksta Ljubovnici nepoznatog dubrovačkog autora iz 16/17. stoljeća u režiji Vanče Kljakovića. Za travanj je najavljena i posljednja premijera: mjuzikl Dani od amora za koji je libreto napisao akademik Luko Paljetak prema Držićevoj Grižuli, a glazbu Đelo Jusić. Ostaje nam poželjet uspjeh Kazalištu s dvama premijerama u 2005. i nadati se da se ideja vršitelja dužnosti ravnatelja Mihočevića oko prenamjene (= ukidanja) Burse neće svidjeti baš svakome u Gradskom vijeću.

Tomislav M. Bonić