U traženju plesnoga zvuka

U traženju plesnoga zvuka

Ples je prije svega vizualna umjetnost, ali mislim da izgled njezine slike ne ostavlja znatno sam pokret tijela, nego sklad energije tijela i psihe plesača, koji se uz pomoć svih drugih scenskih elemenata spaja, da bi sve to međusobnim djelovanjem postiglo jedinstvenu cjelinu odnosno scensku harmoniju

U ponedjeljak 24. siječnja 2005. u Teatru &TD premijerno je izvedena predstava Sjena autorice Marije Šćekić. Marija Šćekić diplomirala je suvremeni ples i koreografiju na plesnom odsjeku Sveučilišta Concordia u Montrealu, Kanada. Njezino je drugo ime Histeria nova, a riječ je o umjetničkoj organizaciji kroz koju, kao slobodan umjetnik, autor i nezavisni producent djeluje u Hrvatskoj od 2000. godine. Njezina scenska ostvarenja odlikuje rijetka dosljednost, a kako je ne zanima komunikacija u smislu prevođenja neke poruke ili ideje u pokret, nego isključivo dubinsko praćenje, analiza i logika pokreta, može se učiniti hermetičnom. Sama kaže da je njezin rad sinteza petnaest godina obuke klasičnog baleta, improvizacijske forme slobodnog koreografiranja i primjene zakona o transformaciji zvučnog vala na tijelo plesača. Posljednje zvuči više kao znanstveni pristup?

M. Š.: Da... ples je prije svega vizualna umjetnost, ali mislim da izgled njezine slike ne ostavlja znatno sam pokret tijela, nego sklad energije tijela i psihe plesača koji se uz pomoć svih drugih scenskih elemenata spaja, da bi međusobnim djelovanjem postiglo jedinstvenu cjelinu odnosno scensku harmoniju. Iz tog razloga vrlo rijetko osjećam potrebu za gledanjem, nego više slušanjem svojih plesača te traženjem plesnoga zvuka, što najprije zapišem, a poslije slažem na način koji koreografiji najviše odgovara. U svrhu lakšega komponiranja plesnih pokreta pomaže mi poznavanje osnovnih pojmova iz područja elektroakustike (frekvencija, timbre, envelope, Fourierov teorem...), čije zakonitosti primjenjujem na tijela svojih plesača za vrijeme plesnih proba.

Glazbu za predstavu skladao je tvoj brat Zoran Šćekić. To nije prva suradnja, a svakako je stanovita povlastica imati svoga skladatelja?

M. Š.: Pa zapravo, Zoran zaista nije moj skladatelj, ali je definitivno velik glazbenik i umjetnik koji je do sada pokazivao interes i razumijevanje za moje plesne projekte. Budući da mi je ujedno brat, suradnje su nam uvijek jednako naporne i mukotrpne koliko i uspješne, jer smo oboje veliki perfekcionisti i svoj posao radimo dosljedno i bez velikih odstupanja od onoga u što vjerujemo a to nas često ostavlja u prizvuku tišine i doslovno neverbalne komunikacije. Valjda u tome i jest poenta dosadašnje uspješnosti...

U Sjeni je uz tebe na sceni japanski umjetnik Tadashi Endo (osnivač buto-škole MAMU i Butoh&Jazz festivala u Göttingenu i Tokiju, od 1989. surađuje s Kazuom Ohnom), koji kreće od istočnih tradicija i butoa. Time je pojačan vanjski kontrast (različitih svjetova) očit u tijelima: žena - muškarac, Zapad - Istok, starost - mladost...?

M. Š.: U svojim plesovima Tadashi Endo pokušava predočiti međusobnu napetost suprotnih polja ying-yanga, muškarca i žene te njihovih vječnih transformacija iz jednoga u drugo, odnosno u stanje MA. Budući da je psihofizička napetost unutar čovjeka također glavno obilježje i osnovna tema mojih dosadašnjih radova (Modulacija, Ludilo, Time... sindrom 4A, Me-Myself-She...) učinilo mi se zanimljivim ponuditi Tadashiju projekt u kojemu vlastitim životima, iskustvima, znanjima i plesnim stilovima ne bi bilo potrebno dokazivati naše očigledne suprotnosti i različitosti, već, naprotiv, istražiti pokret koji nastaje u međuprostoru naših odvojenih života i plesnih kretanja, tj. u međuodnosu naših tijela. Upravo taj prostor koji spaja pokret naših odvojenih misli pokret je koji nastaje u sjeni naših različitih tijela i čini nas jednakima, tj. ravnopravnim ljudskim bićima.

Napravila si vrlo preciznu koreografsku tablicu, mrežu koja slijedi energetski tok predstave, povezala Wu Xingov ciklus o izmjeni energija pet osnovnih elemenata s prostorom Vaganove...? Endo je došao na glazbom čvrsto postavljen odnos pokreta - vremena - prostora?

M. Š.: Da. Najveće mi je zadovoljstvo zaključiti da je sloboda naše plesne interpretacije toliko velika zahvaljujući unaprijed postavljenoj koreografiji na kojoj sam radila dvije i pol godine prije upoznavanja i pozivanja Tadashija, na čemu je izgrađeno naše poslovno povjerenje, a sada i prijateljstvo. Koreografija ne dopušta ni najmanja odstupanja od svoje forme i građe, a tzv. koreografska mreža zapravo je tablica određenih glazbeno-plesnih parametara (dinamika, vrijeme trajanja i izgled pokreta) na osnovi kojih je i kompozitoru jasno prikazan splet i tok plesnog odvijanja pa gledanje videosnimke ili dolazak na probe nije ni bio potreban. Isto pravilo pokazalo se jednako ispravnim i za svjetlo (Branko Cvjetičanin), koje je na vrlo živ, slobodan i mehanički izvođen način dosljedno i osjećajno slijedilo spontane, suptilne plesne detalje poštivajući pritom strogo definiran scenski prostor. Na taj način svakom izvođaču (uključujući glazbenike da glazba nije snimljena na CD) moguće je improvizacijom ući u vlastite fantazije i doživljaje, a da pritom jedan ne smeta drugomu, nego ga nadopunjuje.

Pitanje za Tadashija: što ga je privuklo tvom projektu?

T. E.: Veliki susret u Životu. U početku nisam bio siguran u suradnju jer sam mislio da ona želi iskoristiti buto u stvaranju svoga djela, ali sam poslije shvatio kako duboko i iskreno shvaća moj osobni stil, buto-MA, i onda sam odlučio prihvatiti njezinu ponudu, i sad mi je drago. Ona nikad nije pokušala plesati kao, odnosno raditi buto, ali osjećam da je ono što radi i kako pleše vrlo slično butu, ali na njezin osebujni plesački način.

Premijernu izvedbu pratili su i u Montrealu? Mogu li se kamerom i računalom prenijeti energija i nijanse mišićne napetosti, sjenčenja tijela i međuodnosi u prostoru?

M.Š.: Iz e-mailova svojih suradnika i prijatelja u Montrealu i Berlinu čula sam da je slika stizala vrlo fragmentirano i sa zakašnjenjem, što dakako, znači da je praćenje plesne energije bilo nemoguće. No, velikodušan potez Vodatela i Udruge UKUS da internetskim prijenosom slike promaknu suvremenu plesnu umjetnost i medijski eksponiraju tu izrazito nekomercijalnu predstavu za svaku je pohvalu jer pruža nadu za budući razvoj visoke hrvatske kulture i tehnologije.

Razgovarala Maja Đurinović