Tijelo u središtu pozornosti

Tijelo u središtu pozornosti

Plesači su zavladali pozornicama MDF, usmjereni sve jačim i razvijenijim plesnim tehnikama, zasnovanim bez iznimke na klasičnoj baletnoj tehnici. Događa se nešto slično kao u sportu. Mogućnosti tijela razvijaju se do krajnjih granica i pitanje je gdje je uopće granica

Monaco Dance Forum, veliko svjetsko okupljalište baletnih i plesnih umjetnika, koreografa, redatelja, videoumjetnika, novinara i ravnatelja plesnih i baletnih trupa, održan je od 14. do 18. prosinca treći put. Kao njegova glavna karakteristika može se uočiti povratak plesu i ličnosti plesača. Tijelo u pokretu ponovno je u središtu pozornosti nakon što su na dva prethodna Foruma dominirale nove tehnologije. I sada su mogućnosti videa, projekcija i raznih instalacija korištene u velikoj mjeri, ali ne više na račun živa čovjeka i mogućnosti njegova umjetničkog izražavanja.

Monaco Dance Forum (MDF) završava dodjelom svjetskih nagrada za ples Nijinsky, koje su u svega nekoliko godina postale uglednim priznanjima u biografijama glasovitih plesača.

Prvakinja londonskoga Kraljevskog baleta, Rumunjka Alina Cojocaru, nagrađena je u kategoriji za najbolju plesačicu, a zvijezda Baleta Pariške opere Nicolas Le Riche u kategoriji za najboljeg plesača. Mladi kineski koreograf Shen Wei, koji djeluje u Sjedinjenim Državama, nagrađen je u kategoriji za najboljega mladog koreografa u usponu. Nijinskog u kategoriji za najbolju predstavu dobila je Decreation Williama Forsythea, premijerno postavljena u travnju 2003. Neuništiva Pina Bausch nagrađena je u kategoriji za najboljega koreografa. Pored tih redovnih nagrada, MDF posebnim Nijinskym svaki put odaje počast velikanima plesne scene. Ovaj put to su bili George Balanchine, u povodu stote obljetnice rođenja, i njegova omiljena suradnica i plesačica Suzanne Farrell.

Plesači su zavladali pozornicama MDF, usmjereni sve jačim i razvijenijim plesnim tehnikama zasnovanim bez iznimke na klasičnoj baletnoj tehnici. Događa se nešto slično kao u sportu. Mogućnosti tijela razvijaju se do krajnjih granica i pitanje je gdje je uopće granica. Svaki dan održano je nekoliko predstava, od poslijepodnevnih sola do velikih ansambala na večer. Izdvojit ćemo ono najzanimljivije.

Mladi belgijski koreograf Sidi Larbi Cherkaoui, koji je na prošlom Forumu nagrađen kao najbolji mladi koreograf, dobio je priliku raditi s Baletom Monte Carla. Na završnoj večeri predstavio je ulomak nove predstave In memoriam, na tradicionalnu korzikansku vokalnu glazbu.

Njegov rad teško je svrstati u neki određeni stil. Plesačice su na špicama, a u završnom dijelu predstave pozornica je bila puna plesača na poluprstima. Među njima su dvojica sigurno stajala na špicama, što je bila prilična atrakcija. Cijeli je ansambl, statičan, rukama izvodio čudesnu koreografsku igru velikih zahtjeva koja je slijedila Cherkaouijevu zamisao o svijetu na tanahnoj niti između uspomena i zbilje, uspomena na ljude što su ostavili tragove kojima nastavljamo mi danas.

Opera North iz Leedsa najavila je plesnu verziju opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka u koreografiji i režiji Emija Greca i Pietera C. Scholtena. Bio je to neuspješan pokušaj prodora plesa u operu, jer postaviti zboru scenski pokret i uvesti nekoliko plesača u operu jošne znači načiniti plesnu predstavu. Pokret je bio u drugom planu, iza pjevača. Emio Greco naposljetku je sama sebe istaknuo i stavio u prvi plan, s jednim solom koji nikako nije bio u stilu opere.

S predstavom sastavljenom od četiri dijela, prepunom pozitivne energije, predstavila se Plesna trupa Henrija Oguikea iz Velike Britanije. Sedmero odličnih plesača očigledno su obrazovani na najvišim standardima baletnog i modernog plesa, a četiri posve različite koreografije, odvijale su se u velikom broju brzih pokreta i sve to na goloj sceni s fantastičnim osvjetljenjem.

Folklor je zastupala Kompanija Marije Pagés. Osnovala ju je 1990. i već je s njom obišla svijet. Proslavila se u projektima Antonija Gadesa i s Riverdance Showom, a 1999. njezina je trupa dobila stalno kazalište u Madridu. Kako bi svima približila flamenko, koreografkinja Marija Pagés pokazala je kako se na način toga plesa može plesati sve, od tradicionalne andaluzijske glazbe do jazza i pjesama Johna Lennona. Fascinantna je njezina energija i preobrazba iz plesa u ples.

Ovaj, kao i dva prethodna MDF, osvojili su plesni svijet. Monako je postao stalnim mjestom za susrete, razmjenu iskustava, upoznavanje i vrednovanje plesača i svih koji vole ples.

Mladen Mordej Vučković