Suza na maski klauna

Suza na maski klauna

Jonas Gardell, Odrastanje komičara, prev. Željka Černok, AGM, Zagreb, 2004.

Juha ima jedanaest godina i živi u Sävbyholmu, petnaest kilometara od Stockholma. Kad bi atomska bomba pala na središnji stockholmski trg, nitko u Sävbyholmu ne bi odmah umro. Umirali bi polako, od radijacije koja im tijela izjeda iznutra. Juha svoj gradić tako i zamišlja; zamišlja roditelje koji iza zaključanih vrata plaču u jastuke, jer znaju da su ovdje daleko od raja za sebe i svoju djecu. Juha se želi izdići iznad svega toga, i zato, u želji da impresionira najpopularnije i najopasnije vršnjake, glumi razrednoga klauna. Kako bi ostao u njihovoj milosti, usput prezire, a kad se mora i mlati, slabije od sebe. No, u svome se trudu toliko upinje da će se naposljetku od razrednoga klauna neizbježno srozati na razrednog ridikula.

NEMA KLAUNA BEZ SUZA

Jonas Gardell u Švedskoj je pravi celebrity: s jedne strane vodeći stand-up komičar, radijski i televizijski voditelj, s druge autor niza romana, filmskih scenarija i dramskih tekstova. Gardell je, pored toga, možda i najslavniji gay Šveđanin, koji je prije dvije godine sa svojim partnerom, također poznatim medijskim licem, postao roditelj. Na internetu ćete, dakako, naći i doživljaje poput ovoga: »Gardell je osobito oduran i zao homoseksualac kojeg javno promoviraju kao komičara samo zato što svaka njegova šala sadrži ljevičarsku homoseksualnu propagandu.«

Odrastanje komičara najbolje je opisati kao njegov making of koji, premošćujući neozbiljnog i ozbiljnog Gardella, docrtava suze bez kojih maska klauna nije potpuna. Juhina je priča ispričana toliko gnjevno, strastveno i pristrano, da je roman teško zamisliti kao bilo što osim dramatizacije autorova djetinjstva. No to nipošto nije osvetničko razračunavanje s prošlošću: sama količina detalja kojima opisuje sve zaraćene strane, kao i to što Juhu većim dijelom romana ne postavlja kao konačnoga korisnika nasilja, govori kako je dječji svijet daleko od crno-bijeloga kakvim ga roditelji najčešće zamišljaju. Za Juhu su oni glavni krivci svemu: njegova je mama umorna, razočarana žena, toliko nezainteresirana za vlastiti život da bi se još uznemiravala i dječjim boljkama, a još je gori slučaj mentalno nesređena majka maloga Thomasa, kojega Juha predstavlja riječima: »On je višak. Njega treba žaliti«. Na Thomasove patnje ona gleda toliko ružičasto da čak i forsira druženje s nasilnicima - što, dakako, izaziva još veće nasilje, i tako unedogled.

ZATUĆI ĆE ME SLABOUMNIK

Gardell dobro zna da su školski šamari i cipelarenja daleko više od ružne uspomene na djetinje dane, pa će vam, kao i svaki psiholog, reći da se stvari ni u odraslom životu ne mijenjaju. Djetinjstvo i adolescencija pozornica su na kojoj se provodi prvi casting. Većina aktera školskoga nasilja igra svoje uloge do kraja: maloljetne bitange izrastaju u društveno problematične tipove, dok njihove žrtve, ma kako to uspješno poslije to kompenzirale, uvijek imaju problema sa sigurnošću i samopouzdanjem. I Juha, sukladno Gardellu, u knjizi izrasta u cijenjena komičarskog profesionalca, gonjena patološkom željom da bude voljen. No, kada nakon nastupa naleti na staroga školskog druga, njihov će susret opet završiti batinama. U očima nasilnika ni vrijeme ni uspon društvenom ljestvicom ne znače ništa: za njega je Juha i dalje posve dostupan, i dalje vreća za udaranje. Odrastanje komičara već je pretvoreno u nagrađenu TV-seriju, a kada bi ga se dočepao Hollywood, film bi vjerojatno promovirali sloganom poput »Možeš pobjeći od svega... ali ne možeš pobjeći od sebe«. Zvuči idiotski, ali u ovom slučaju bilo bi pogođeno: Odrastanje komičara moćna je, dozlaboga depresivna priča o nemogućem bijegu.

Nakon što je pročitate, pa se na ovitku još jednom informirate kako je riječ o romanu »o nasilju u razredu, o, i u nas sveprisutnom bullyingu«, stvar postaje i daleko okrutnija. Sve te vrlo bolne i vrlo individualne suze, modrice i krv, nikako ne može obuhvatiti jedan socio-psihologijski termin, koji, uzgred, domaće medije nije zanimao ni suhu šljivu sve dok se o njemu nije počelo pričati na engleskom. Ironično je što sve to vrlo gadno podsjeća na teoriju domaćih tvrdokornih desničara po kojoj u nas ni homoseksualaca nije bilo dok ih nije izmislio razvratni Zapad. No, kada se maknemo od »popularnog bullyinga«, i definiramo ga na hrvatskom, onda se to zove nasilje djece nad djecom i u nas postoji otkad je nas. U očima žrtve, ono ima odlike pravoga psihološkog horora: kada Juha panično smišlja izgovore da ga učiteljica pusti iz škole prije posljednjega sata ne bi li na vrijeme pobjegao kući - to nisu neka »dječja posla«. Pokušajte zamisliti sebe kako se na povratku s posla osvrćete na svakom uglu, jer je slaboumni divljak iz računovodstva najavio da će vas zatući, i sve će vam biti jasno. Nakon takva straha, i batine, zaista, kao da su iz raja izašle.

Odrastanje komičara nije knjiga iz koje ćete naučiti bilo što o životu ili okrutnom dječjem svijetu. Ma kako autentična bila, ona je tek lijepo sročeno podsjećanje kako su knjige bijedan nadomjestak za zbilju. Englezi bi rekli: you should have been there. Stara švedska pjesma za djecu veli: »Tamo je tamo gdje nisi. Ovdje je tamo gdje jesi«. Osobno sam bio tamo, a ako sami niste bili te sreće, reći ću vam iz prve ruke: Gardell vam neće rasvijetliti ništa osim dvojbe na kojoj je strani bio Branko Radičević kad je zaključio - od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Zoran Lazić