Stvaram priče od malih stvari

Stvaram priče od malih stvari

Greške i loš izbor koje su Sjedinjene Države napravile samo su odraz mlade nacije. Sukladno tomu i donosimo odluke, poput tinejdžera, koje se temelje na osjećajima besmrtnosti i osjećajima superiornosti. Baš kao tinejdžeri. Na takav način to ne može funkcionirati

Drhtim, rekao sam mu kada sam se potpisivao na dar koji sam mu priredio, uvećanu fotografiju detalja umjetničkog djela naše Ivane Franke koju sam snimio u travnju davne 1997. na zagrebačkoj izložbi Kako je moda ušla u galeriju umjetničke skupine Daklelososi. Od zime?, pitao je. Ne, ne, ne! odgovorio sam. Ne brini za mene, ja ne grizem, rasplinuo je moju malu uzbuđenost.

Bio je to Michael Stipe, frontman skupine R.E.M., pjevač, skladatelj i tekstopisac. Glumac i filmski producent, pjesnik koji je s prijateljima objavio zbirku haiku poezije, fotograf i grafički dizajner, nešto malo slabiji slikar, ali i nevjerojatno društveno angažiran pojedinac. Razgovarali smo u njegovoj garderobi prije zagrebačkoga koncerta.

Godine 1988. odigrali ste ulogu The Watchera u filmu Arena Brains redatelja Roberta Longa. O čemu je tu bila riječ?

- Robert Longo bio je umjetnik koji je snimio videospot za našu pjesmu The One I Love i kako je u to doba radio na filmu, a bili smo prijatelji, ponudio mi je malu ulogu i ja sam pristao. U maloj ulozi samo kupujem sendvič sa sirom od glumca koji je poslije postao velika filmska zvijezda. Kako se zvao? Da nije Vincent Gallo? Ne, netko njemu sličan.

Prije nekoliko godina radili ste glazbu za film Miloša Formana Čovjek na Mjesecu. Kako je bilo surađivati s tako iznimnim redateljem? Bili ste dosta upleteni u sam film.

- Bili smo superupleteni u film, a sve je počelo kada je scenarist čuo pjesmu Man On The Moon, koju sam napisao o preminulom i već pomalo zaboravljenom komičaru. Vidio je i video u kojem se on, Andy Kaufman, pojavljuje. Sve ga je to nadahnulo da napiše scenarij za biografski film o njegovu životu. Doveli su Miloša Formana, doveli su Jima Carreyja, doveli su Courtney Love i Dannyja De Vita, čija je tvrtka producirala film. Razumljivo je bilo da pozovu i R.E.M. s pjesmom koja je filmu dala naslov. Uz nju smo napravili novu pjesmu, The Great Beyond, te skladali glazbu za film. Do tada još nismo radili glazbu za film. Ponekad smo radili koju pjesmu i to je bilo pravo vrijeme za iskušavanje nečega posve drukčijeg, jer je u to doba grupa spala sa četiri na tri člana. Bilo je sjajno raditi na takvu projektu jer on ima drukčiju pokretačku silu od snimanja redovitih albuma ili koncertnih turneja. Tim više što smo surađivali s iznimnim umjetnicima poput Miloša Formana, Dannyja De Vita i Jima Carreyja.

Kao filmski producent, vlasnik ste nezavisne kuće Single Cell Production, koja je producirala filmove poput Velvet Goldmine, Being John Malkovich, Saved!, a u pretprodukciji su vam i filmovi Runner-Up te Room. Kako odabirete scenarije? Je li istina da ćete snimati film prema, u nas prevedenu, romanu Čudesan život Edgara Minta autora Bradyja Udalla?

- Istina je i nadam se da će to biti sljedeći projekt koji ću financirati i izabrati glumce. Izabrali smo redatelja i vrlo sam uzbuđen zbog toga kako ćemo oživiti tu priču. U scenarijima koji me privlače mora postojati nešto orginalno, drukčiji izričaj, drukčiji način na koji se pristupa već poznatom žanru. Film Saved!, posljednji koji je producirala tvrtka Single Cell, zapravo je standardni holivudski film o srednjoj školi, osim što ima crte crne komedije koja propituje sustav školovanja te ideje i povjerenje mnogih ljudi u sustav i moral. Takvo što mene zanima. Moja druga tvrtka, C-Hundred, koja nije vezana za Los Angeles, nego za New York, producirala je više puta nagrađivan film American Movie te mnoge stvari na HBO-u.

Studirali ste slikarstvo i fotografiju...

- Loš sam, veoma loš slikar i uopće ne želim slikati.

Tiskali ste fotoknjigu Two Times Intro: On the Road With Patti Smith. Koliko često sa sobom uzimate fotografski aparat?

- On je sa mnom sve vrijeme i njime zapravo dokumentiram svoj život, koji je, ako to smijem reći, prilično uzbudljiv. Ono što ja s njime radim, u neku je ruku, na mojoj osobnoj razini, zamjena za dnevnik. Ne pišem, ne volim svoj rukopis i nisam pisac, ne računajući stihove za pjesme. Vizualni je medij najmoćniji i shvatio sam da mi fotografija služi gotovo kao način kojim zapisujem ovaj osobit i nevjerojatan život koji živim.

Vezano uz omote R.E.M.-ovih albuma, čini se da ste dosta vezani uz njihov izgled kao fotograf, umjetnički voditelj i oblikovatelj. Kako to?

- Prvi put kad smo trebali nešto vezano s vizualnom umjetnošću, Peter (Peter Buck, gitarist grupe R.E.M.) rekao mi je: Ti studiraš umjetnost, ti se bavi time. I otada se ja time bavim. Mislim da je u glazbi, u rock’n’rollu te kada si javna osoba, izgled jednako bitan poput onoga od čega živiš. Dakako, i muzika je bitna, ali ne zanemarujmo prezentaciju. Ona također privlači ljude, intrigira ih i drži ih zainteresiranima. Pomaže im u otkrivanju promjena koje si prošao kao umjetnik. Za mene je to jednostavan i zanimljiv posao jer mi dopušta rad s raznim grafičkim dizajnerima, umjetnicima, slikarima, fotografima te ljudima iz filma i videa. Takva je suradnja meni iznimno bitna jer održava moj interes za stvaranje glazbe, stvaranje nečega, stvaranje svačega.

Vrlo ste otvoreni u glazbenim suradnjama. Surađivali ste s Thomom Yorkom iz Radioheada, Kate Pierson iz B-52’s, Kristin Hersh iz Throwing Muses, Nenneh Cherry, Rain Phoenix, Patty Smith, skupinom Wilco, Bruceom Springsteenom...

- Za svaku vrstu suradnje izvan grupe R.E.M. vjerujemo da nas održava zainteresiranima za ono čime se bavimo. Da smo se, u posljednjih dvadeset i pet godina, samo bavili glazbom za R.E.M., mogli bismo prestati s radom. Izlazeći iz onoga što je moj posao, a to je R.E.M., i raditi s drugim ljudima, npr. na filmu ili na drugim pjesmama, dobivam nešto zauzvrat. Okruženost kreativnim ljudima izazov je koji me tjera da radim najbolje što mogu. Tako lakše shvaćam da je nešto zaista dobro ili sranje i to zaokuplja moje misli. U meni kao osobi, u nekome tko stvara, u umjetniku, one tako ne mogu stagnirati. Peter radi svoje stvari, Mike radi svoje, ja radim svoje i sve nam se poslije vraća.

Vaše se pjesme često čuju u serijama i filmovima poput Wendersova Do kraja svijeta, Danu nezavisnosti, Nebu boje vanilije, dokumentarcu Fahrenheit 9/11, seriji za mlade Felicity, komediji Austin Powers... Koje je vaše mišljenje o tome?

- To nije jasno samo onima koji su izvan te industrije. Mi odobravamo sve naše što se objavi. Uvijek smo imali predodžbu da je ustupanje glazbe za promidžbu proizvoda kao što je Coca-Cola ili neke cipele, neki automobili ili bilo što, nešto što umanjuje glazbu i njezino značenje. Recimo, da čujem Like a Rolling Stone Boba Dylana ili We three Patti Smith u nekoj reklami na televiziji, osjećao bih to kao ljubitelj glazbe osobnom uvredom. To nije ono što meni te pjesme znače. Uvijek smo rekli ne bilo kojem obliku reklamiranja, što je često vrlo teško u nekim dijelovima svijeta. S druge strane, ako u nekom filmu ili seriji, možda seriji koju uopće ne pratim, postoji nešto kreativno i na umjetničkoj razini, mi smo uvijek spremni za prijedloge i ideje. Tako smo svih ovih godina davali pojedine pjesme ili radili nove za neke filmove i TV-serije.

Na koji način birate redatelje svojih videospotova budući da su ih dosad režirali poznati režiseri poput Michaela Moorea, Spikea Jonzea, Petera Carea ili Tima Hopea? Birate li ih zato što su vam prijatelji?

- Ne. Jedan je od načina da uništite prijateljstvo odabrati prijatelja za poslovnog partnera. To često ne ispadne dobro. Riječ je jednostavno o nalaženju ljudi koji rade stvari koje mi cijenimo i onda vidimo sviđa li se njima naš rad. Tako izabiremo ljude. Tako sam izabrao Tima Hopea, tako sam odabrao Stephanea Sednaouija, tako sam odabrao Petera Carea. S Peterom Careom radio sam više no s drugim redateljima videa zato jer jednostavno komuniciramo i razumijemo se kao umjetnici. Ja u spotu, na primjer, želim šetati pustinjom s kaubojskim šeširom, Peter uzima tu jednostavnu ideju i pretvara je ne samo u nešto što je gledljivo, nego i u nešto što traje i nadilazi oblik pjesme. Stvara nešto što želiš vidjeti još koji put.

Što mislite o R.E.M.-ovim brojnim otvorenim suradnjama i projektima poput glazbenih skupina Tuatara ili Minus 5?

- Jako volim Tuataru. Odlična su grupa i bilo mi je važnije gledati ih uživo od albuma koje su snimili. Jasno da volim i Minus 5, inače Scott McCaughey (prateći multiinstrumentalist na turneji, član skupina Minus 5 i Tuatara) ne bi bio s nama na turneji (smijeh!). Peter radi sa strane, Mike radi sa strane, zaokupljeni su, ali i meni ostavljaju dovoljno prostora da ne postanem stroj za proizvodnju glazbe. Tu jasno postoji i dvostruki efekt, jer se oni vraćaju s idejama i utjecajima koje ne bi imali i primili da su vezani isključivo za R.E.M.

Sjećate li se svojih stihova Ginger vodka, lavender tea, Life is good beyond this? Recite nam nešto o projektu i zbirci haiku pjesama The Haiku Years.

- Je li to jedna od mojih? Znam za tu zbirku i jako mi se sviđa. Mi, moji prijatelji i ja, naime i dalje pišemo haiku, ali njihov je karakter više privatan nego javan. Knjiga Haiku Years bila je haiku izazov 2001. godine, a danas u svom prijenosnom računalu imam pet ili šest novih pjesama. To je lijep način da s prijateljima ostaneš u vezi. Mnoge moje haiku pjesme vezane su uz mjesta gdje ti moji prijatelji još nisu bili, poput Hrvatske, Slovenije ili Lisabona.

Kako biste opisali svoje tekstove? Jesu li oni plod promatranja ili ispovijedi?

- Oni su apsolutno plod promatranja. Divim se ljudima koji pišu autobiografski. Ja nisam nikada. Uostalom, jedna od mojih ideja pisanja jest da stihovi ne bi trebali služiti kao terapija. Po mojem mišljenju, u pisanju i stvaranju nečega što je dobro ili možda sjajno postoji javljanje i otkrivanje. Sigurno je i to da ja u tu svrhu ne zlorabim muziku. Ja sam promatrač, voajer, uzimam male stvari i spajam ih u pričice. Mnoge od tih priča moje su verzije kratkih priča ili sjajnih romana koje sam pročitao, filma koji sam gledao, likova iz filma koje sam gledao, običnih ljudi.

Vi, Peter i Mike, gitarist i basist iz grupe, doista ste upoznati s današnjim problemima i sudjelujete te podupirete brojne kampanje. Lokalno, kada spašavate stari, drveni, željeznički most u svojem mjestu Athens u Georgiji, sudjelujete u projektima poput People For the American Way Campaign, Vote For Change ili globalno u projektima Tibetan Freedom Concerts, Nelson Mandela Children’s Fund te Make Trade Fair Campaign ili Tree Free Paper... Sjećam se kako ste primajući brojne nagrade na MTV Video Music Awards godine 1991. svoja uvjerenja i stavove odašiljali na tiskanim majicama. Jesu li se u međuvremenu ta uvjerenja promijenila ili možda proširila?

- Nadam se da su se u posljednjih trinaest godina proširila. Serija jednostavnih majica koje sam nosio bila je nadahnuta javnim oglasima kojima se bavila moja filmska tvrtka. Bile su to jednostavne socijalne poruke o uporabi prezervativa, zaštiti šuma ili zaustavljanju kiselih kiša za koje sam mislio da ih trebam nekome nasloviti pa sam to radio kao javna osoba. I ispalo je dobro, ljudi se toga još sjećaju.

Vaša grupa R.E.M. donirala je potpisanu gitaru za aukciju na kojoj se skupljaju sredstva za pomoć unesrećenima u tragediji u jugoistočnoj Aziji, a i uživo ste snimili pjesmu Losing My Religion za UK Radio Aid, gdje je ljubitelji mogu skinuti za simboličan prilog. Imate li još kakvih planova za pomoć žrtvama tsunamija?

- Grupa R.E.M. djeluje javno preko organizacije Oxfam (www.oxfamamerica.org), ja djelujem javno preko Oxfama, a još radimo i privatno preko nekih drugih organizacija.

Pokojna Susan Sontag...

- Čuo sam za njezinu smrt i to me jako ražalostilo.

Slažete li se s njezinim riječima da je kulturni jaz između Europe i Sjedinjenih Država dubok poput Velikog kanjona?

- Zapravo je dublji, poput Atlantika, za koji znamo da je mnogo dublji od Velikog kanjona. Morao bih vidjeti kontekst u kojem je ona to bila izjavila kako bi se s tim složio ili ne. Ne znam ima li tolika razdora i ponora između nas, koliko ima razlike u iskustvu koje dolazi s razlikom među dugom i kratkom povijesti. Već sam mnogo puta rekao da su SAD mladenačka država. Mladi smo i trajemo nekoliko stotina godina, nasuprot dijelovima Europe gdje civilizacija, društveni poredak i kultura, razvoj i kulturni napredak postoje tisuću i više godina. Razlike su velike i ne želim reći koja je bolja već jednostano da su različite. Greške i loš izbor koji smo napravili samo su odraz mlade nacije. Sukladno tomu i donosimo odluke, poput tinejdžera, koje se temelje na osjećajima besmrtnosti i osjećajima superiornosti. Baš kao i tinejdžeri. Na takav način to ne može funkcionirati.

Dvije su skupine prošle godine na neki način obilježile zagrebačku koncertnu sezonu, Lambchop i Willard Grant Conspiracy. Imate li vremena pratiti rad Roberta Fischera iz WGC i Kurta Wagnera iz Lambchopa? Što mislite o njihovoj glazbi?

- To je sjajno. Oni su bili u Zagrebu? Sjajno. Lambchop mi se veoma sviđaju i tu je jasna svojevrsna atenska veza (Athens, Georgia, SAD), a Willard Grant Conspiracy nisam dovoljno slušao da bih donosio zaključke. Jedino znam da su jako dobri.

Kako to da ste baš u Zagrebu odabrali jednu osnovnu školu koju ste financijski poduprli u UNICEF-ovoj akciji Zaustavite nasilje među djecom - Protiv nasilja u školama?

- Zahvaljujući skupini ljudi koji su snimali dokumentarni film o vašoj grupi The Bambi Molesters, kada su nas oni pratili na nekoliko koncerata prošle turneje 2003. godine. Zamolili smo ih da, uz naknadu, nešto snime za nas. Snimljeni materijal nismo iskoristili, ali posao je posao. Platili smo im, i mislim da su tu naknadu iskoristili kao donaciju za školu. Je li to točno? Mislim da je bilo tako.

Prije četiri godine sudjelovali ste u realizaciji epizode animirane serije The Simpsons. Kako je bilo raditi u crtiću?

- Kako je bilo u Simpsonima? Nisam njihov veliki obožavatelj, ali je to zato moj šogor. Tada je imao velik, neočekivan gubitak u obitelji i odletio sam u Los Angeles te ga zamolio da nam se pridruži i pomogne oko animiranog filma. Kako ih je fanatično obožavao, ne samo da nam je pomogao u realizaciji, nego mi se čini da je i njemu bilo dobro misliti o drugim stvarima. Inače, volim Simpsone i mislim da su sjajni.

Na kraju pitanje vezano uz R.E.M.-ovu pjesmu Electrolite. Jeste li ikad gledali ove filmove? Apokalipsa danas?

- Da.

Leptir?

- Da.

Buntovnik bez razloga?

- Da.

U pjesmi spominjete Martina Sheena, Stevea McQueena i Jamesa Deana. Znam da je teško uspoređivati se, ali s kim biste se vi usporedili gledajući uloge koje su oni ostvarili u tim filmovima?

- Za početak moram reći da se tim glumcima rimuju prezimena pa su zbog toga završili u pjesmi, i to mi je bilo zgodno. No, svi su oni bili ili jesu odlični glumci i kad bih morao birati, bio bi to vjerojatno Leptir.

Razgovarao Marko Kružić

Fotografija Mario Belamarić