Sreća

Bolje se roditi bez nosa nego bez sreće - zaključio je naš narod nakon višestoljetna praćenja toga prevrtljivoga barometra - sreće - i zgusnuo svoje iskustvo u ovu uzrečicu. Sreću želimo u raznim prilikama svojim najbližima, prijateljima, kolegama, znancima. No ono što je sreća jednomu, drugomu je nešto sasvim obično, trećemu to ne znači baš ništa, četvrti se time uopće ne opterećuje. A sreća - *prasl. srbt’a, stsl. sreÜta, rus. vstreÞa - isprva nije znaÞila osjeµaj ugode i zadovoljstva zbog dobra ishoda, rezultata, ostvarenja. ZnaÞila je doga­aj, susret. DanaÜnje znaÞenje razvilo se iz predstupnja toga doga­aja, iz njegova oÞekivanja, vjerojatno ispuÜtanjem pridjeva u vezama tipa ╗dobra sreµa, dobar susret½, na Üto bi, sa suprotne strane, upuµivala i ╗zla sreµa½, nesreµa. Prasl. srðsti / srbt’Ó znaÞi naµi, sresti se, a ÞeÜ. ÜtðstÝ (sreµa) nastalo je od *sÞbst-je, Üto je znaÞilo dobar udio. Paralela s engl. jezikom vrlo µe zorno pokazati dublje znaÞenje rijeÞi sreµa: hap, doga­aj; happy, sretan; happen, dogoditi se.

╗SRETNI½ PREDMETI

╚ovjek bi stalno ×elio biti sretan, voljen, zaÜtiµen, pa tu svoju ×elju Þesto povjerava i nekim predmetima koji bi mu trebali ╗donijeti sreµu½, a potom je i zadr×ati. SportaÜi, glumci, pjevaÞi i sliÞna medijski eksponirana Þeljad vrlo Þesto - do ruba (pa i preko ruba) praznovjerja - svi oni imaju uza se neke ╗sretne½ predmete, pa ako im ╗pomognu½ jednom, od njih se ne odvajaju. Sjetimo se samo koliko puta tenisaÞi tra×e od skupljaÞa lopti na terenu upravo onu koja im je donijela odluÞujuµi bod ili preokret u igri.

I organizatori veµih natjecanja nerijetko lansiraju kao zaÜtitni znak samoga natjecanja figuru kakva simpatiÞnoga ╗sreµkoviµa½ koji µe bdjeti nad natjecanjem i donositi sreµu svima, no ipak najviÜe domaµinima. Takva se figura zove maskota. Oblikom potjeÞe iz francuskoga jezika (mascotte, s istim znaÞenjem), no rep joj se vuÞe joÜ dalje, do provansalske rijeÞi masco, Þarobnjak, onaj koji nosi masku; mascotto je umanjenica, a znaÞi mala Þarobnica, Þarobnjakinja. Misli se da je rijeÞ germanskoga podrijetla, premda etimolozi (osim langobardskoga masca, Þarobnica) ne nalaze pouzdanije podloge.

Dakle, u sreµi ima svoje prste ipak neka coprija (Þaranje, izgovaranje nekih magiÞnih rijeÞi koje µe odagnati zlo, bolest ili zlu sreµu), a za tu rabotu tko je kvalificiraniji od coprnica (njem. Zauberin, zaubern, Þarobnica, Þarati)?! Njima je bolje ne stati na ×ulj da vas ne ureknu.

Ima predmeta s urezanim posveµenim znakovima ili upisanim tekstom koji se obiÞno nose uz tijelo, od kojih - kao i od maskote - oÞekujemo da µe nas zaÜtititi od zla i donijeti nam sreµu. To su talismani. Tajnovito im je veµ i samo podrijetlo, koje vodi na bajkovit istok. Ar. ´ilasm, grÞ. tÚlasma, znaÞi Þarobna formula. Ova rijeÞ - talisman - nije nam, zaÞudo, doÜla preko turskoga jezika, jer je u ovom obliku u turskom nema. No izvedenica je od ar. ´ilsim i perz. sufiksa -an za tvorbu mno×ine. Tilsum, tilisum, tilsun znaÞi magijska tajna, tajni izgovor, formula, znak, crte× i sl. kojim se takva tajna Þuva.

TUÄNI GOLDI

Istoj svrsi poslu×it µe i (h)amajlija i iz nje romanizirani amulet (tal. amuleto, fr. amulette). PotjeÞe od tur. hamail, hamayli, a osnovno je znaÞenje remen od sablje na kojem visi sablja kad je opasana. No stvarca nipoÜto nije ni opasna ni ubojita. (H)amajlija mo×e biti zapis privezan za miÜicu ruke, objeÜen o vratu ispod odijela ili priÜiven na odjeµu. Umjesto zapisa, mo×e biti zavijen i neki drugi predmet koji, po narodnom vjerovanju, Ütiti od uroka, bolesti i opµenito nezgode. Kako rijeÞ potjeÞe iz muslimanskoga kruga, (h)amajlija je Þesto i knji×ica s izrekama iz kur’ana te molitvama na arapskom jeziku, Üto se obiÞno nosi u ko×natoj ili platnenoj vreµici ili u limenoj kutiji. Katkada se i sama ambala×a zove (h)amajlija.

I u ×idovskoj tradiciji ima jedan predmet ili zapis koji svojemu nositelju donosi zaÜtitu Jahvinu ako ga stalno nosi uza se. To je tefilin (hebr. tðfillHh, molitva), molitveno remenje kojim ×idovski vjernik privezuje na lijevu ruku (bli×e srcu) i na Þelo po jednu crnu ko×natu kutijicu sa zapisima iz Ponovljenog zakona (6, 4-9), ili filakterij (grÞ. phylaktÚrion, stra×a, zaÜtita; phylakÚ, Þuvanje). Polatinjena mno×ina filakteria (phylacteria) znaÞila je lanÞiµe i ploÞice Üto su ih kao pobjedniÞko znakovlje nosili o vratu rimski gladijatori.

Usprkos svim dobrim ×eljama za sreµu koje su utkane u simpatiÞne maskote, meni su sve maskote nekako ×alosne. Podsjeµaju me na one nekoµ toliko ×eljene i drage lutke, pliÜane medvjede bez kojih se nije iÜlo na spavanje, psiµe i maÞkice koji su nadomjeÜtali prave kuµne ljubimce - kad ih njihovi vlasnici zaborave i odbace. Nekim Þudom oni netragom nestanu iz kuµa i stanova, kao da ih nikada nije ni bilo, a dokaz da su jednom bili mnogo viÜe od naÜih sustanara samo su stare fotografije. Jedan veliki, simpatiÞno nezgrapni medo trebao je 20. sijeÞnja 2005. donijeti sreµu skijaÜicama u slalomskoj utrci Svjetskoga kupa, koja se prvi put odr×avala na zagrebaÞkom Sljemenu. Nije ju donio, bar ne onako kako smo pri×eljkivali. No i samoga medu sreµa je zaobiÜla joÜ i prije dolaska skijaÜica. Dobio je - demokratski, naravno, odlukom neosvijeÜtenih, povodljivih i nemisleµih gra­ana - ime bez ikakva uporiÜta u hrvatskom jeziku i tlu na kojem je trebao dijeliti sreµu: Goldi. Uz tu, Hrvatima sve dra×u, pomodnost srljanja prema svemu Üto miriÜe na ╗stranjsko½, Medo, Medek Janko, Zlatko, Bero i sliÞna, hrvatskom jeziku bli×a, predlo×ena imena nisu imala nikakvih izgleda. Tako je i inaÞe promid×beno neiskoriÜtena, a i medijski nekako u kut gurnuta maskota navukla na sebe - post festum - i ljutnju onih kojima hrvatski joÜ nije zadnja rupa na svirali. Zalog sreµe na Sljemenu, Goldi, nije bio sretne ruke. Svrstao se u red onih zagubljenih i odbaÞenih, ukoÞeno nasmijeÜenih tu×nih djeÞjih medvjeda koji su nebrigom svojih malih vlasnika zauvijek iÜÞeznuli.