Sastojci u ispravnu omjeru

Sastojci u ispravnu omjeru

Suci su se, u skladu s tekstom, ritmično spajali u skupine, osamljivali i izdvajali, neki put stvarajući fino nijansirane slike gotovo rembrantovske ljepote. I to je u nas rijedak primjer sklada redateljskoga mizanscenskog rada te prinos spomenutih suradnika, od kojih je svaki umjetnik na svome području

Ugo Betti (1892-1953), jedan od dvojice najznamenitijih talijanskih dramatičara u razdoblju nakon Pirandella (drugi je Eduardo de Filippo), u nas je uglavnom poznat svojim djelom Zločin na Kozjem otoku (1948) izvedenim u ondašnjoj državi, osamdesetih godina, u više različitih režija (Magelli, Juvančić). Njegovo, po općem mišljenju, remek-djelo Korupcija u palači pravde (1944/1949), u nas je praizvedeno (tek) 1963. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (što će reći, današnjoj Gavelli), u režiji Božidara Violića. No, Betti i u samoj Italiji nije imao lak put do uspjeha i priznanja: pojavivši se još 1928. glasovitom Gospodaricom, istinsku slavu doživio je tek nakon izvedaba nekoliko svojih drama u Parizu ranih pedesetih godina. Potvrda one latinske nemo propheta in patria sua, ali ipak ne bez razumljviih (što ne znači i opravdanih) razloga.

ISTRAŽNI POSTUPAK

Naime, Betti se nije uklopio ni u jednu postojeću talijansku školu dramskog pisma osobito ne u onu koja je forsirala lake, bulevarske komade frivolna sadržaja, prikladno zvana commedie brillanti. Obeshrabren početnim neuspjesima, pokušao je i napisao (zanatski vrlo vješto, ali protiv svoje interne vokacije) nekoliko lakih komedija; srećom, potom se vratio svojim temeljnim idejama-vodiljama, što mu je omogućilo da postane jedan od važnijih svjedoka velikih moralnih dilema burnoga dvadesetog stoljeća. Profesijom sudac (nikad sebi nije mogao dopustiti slobodu samostalna književnika, iako je bio i pjesnik i pripovjedač), često se u svojim komadima koristio motivom istrage, pa i u onim najboljima: Odronu na sjevernom kolodvoru, Korupciji u palači pravde, Kraljici i ustanicima. U njima nema izvanjskoga sjaja, ni neke velike akcije: okolnosti (nesreća, zločin, revolucija) dovele bi do pokretanja istražnoga postupka, koji bi potom samim svojim tijekom postigao da se mutne vode svakodnevnih ljudskih aktivnosti na ovaj ili onaj način trenutno razbistre, te da postanu razvidna inače skrivena djela, bilo da je njihov uzrok ljudska slabost, zla namjera ili podlost. Veliko Bettijevo umijeće, njegovo poslanje, bilo je razotkrivanje mračne pozadine vidljiva svijeta, razgrtanje guste paukove mreže kojom je beščašće skrilo samu svoju ružnoću, a pogotovo mehanizam svojega djelovanja. Zatravljen, takoreći, pred Zlom, Betti je mogućnost iskupljenja vidio tek u jednoj varijaciji pradavnoga mita - naime, u nevinoj žrtvi, u katarzi koju ona izaziva, pročišćujući i aktere i gledatelje.

ZLO NA PRAGU POBJEDE

Takav Bettijev dramski model u Korupciji u palači pravde dotjeran je, u svakom pogledu, gotovo do savršenstva; sami suci predmetom su istrage, njihovo poštenje biva dovedeno u pitanje, manipulacije dovode do optuživanja pogrešne osobe, Zlo dolazi do sama praga još jedne pobjede, sve dok samoubojstvo nevine žrtve (kćeri optuženoga) ne omogući preokret - u kojem ni sam manipulator (istinski krivac) ne može više izdržati teret svoga zločina, ni uživati u njegovim plodovima. Tako koncipirana, Korupcija u palači pravde suvremena je tragedija, na tragu svoga prauzora, grčke - ali istodobno i pod blagotvornim utjecajima Pirandella, Kafke, moguće i egzistencijalista, koji je čine djelom koje istinski pripada našem dobu. Njezina je aktualnost nedvojbena, kako u Italiji, gdje su suci, koliko su imali hrabrosti i moralnoga integriteta, pokušavali očuvati neovisnost za vrijeme Duceova autoritarnoga režima (koji je predpostavljao jedinstvo vlasti), da bi je potom djelomice izgubili za vrijeme velikih skandala sedamdesetih i osamdesetih godina, pod naletom zahuktala krupnoga kapitala, koji je neštedimice nudio novac u zamjenu za kupljenu pravdu (što je rezultiralo akcijom nacionalnih razmjera poznatom pod nazivom mani pulite, tj. čiste ruke), tako i u nas, u recentno doba, o čemu ne treba posebno trošiti riječi, jer su i posljedice i mlaki pokušaji liječenja svima poznati.

Silvio D’Amico, najveći talijanski i jedan od najznamenitijih svjetskih povjesničara teatra, smatrao je korupciju... - »najsnažnijom talijanskom dramom koja se na sceni pojavila u poslijeratnom razdoblju« (1955); upravo moć i snaga, retorička punoća njezine riječi, jednostavnost (a opet ne i plošnost, ili predvidljivost) njezine radnje, situirane u prostor koji imponira (izborna dvorana vijeća sudaca), polazne su ideje koje su povele i redatelja najnovije zagrebačke izvedbe Joška Juvančića.

Skladni glumaČki ansambl

Scenografkinja Dinka Jeričević konstruirala je drvom obloženu, sumornu historicističku ovalnu dvoranu, u kojoj je majstorska rasvjeta Vladimira Kazde stvarala različite ugođaje, poigravajući se učincima svjetla i sjene. Odjeveni u trezvene kostime Diane Kosec Bourek (crna građanska odijela koja možemo datirati u srednje razdoblje prve polovine 20. stoljeća), suci su se, u skladu s tekstom, ritmično spajali u skupine, osamljivali i izdvajali, neki put stvarajući fino nijansirane slike gotovo rembrantovske ljepote. I to je u nas rijedak primjer sklada redateljskoga mizanscenskog rada te prinos spomenutih suradnika, od kojih je svaki umjetnik na svome području.

Glumački ansambl također je djelovao skladno i izjednačeno. Zvonimir Zoričić realizirao je jednu od svojih najboljih uloga u posljednje vrijeme: njegov ostarjeli predsjednik suda Vanan, koliko god patetičan i navikao na poze, ipak je dosegnuo istinsku tragiku; Zoričić je, naime, uspio izmiješati sastojke u ispravnu omjeru. Ambicioznoga Custa, zločinca koji je manipulacijom uspio postići da Vanan bude osumnjičen, Dragan Despot predstavio je kao čovjeka koji neprestance balansira na tanku razmeđu drskosti i straha: njegovo tijelo govori suprotno od njegovih riječi. Kruno Šarić odlično je portretirao staroga prvog suca Croza, cinika koji je u starosti izgubio svaku nadu u popravljanje svijeta. I ostali suci (kojih je u ovoj verziji - stari, dobro držeći prijevod dr. Frana Čale - zanimljivo, jedan više od onih koje donosi definitivno izdanje teksta Capelli 1957), u tumačenju Tomislava Stojkovića, Zijada Gračića, Ivana Jončića i Mire Šegrta, definirane su karakterne skice, bez obzira na znatno manju količinu teksta.

POZITIVAN DOJAM

Žatko Potočnjak arhivara Malgaia definirao je kao umjereno komična factotuma, klasični suplementarni lik koji stoji po strani od temeljne strukture, ali joj je također nužan. Siniša Popović kao istražitelj Erzi pokazao je odveć veliku suzdržanost; korektno je oblikovao lik u okvirima svojih znatnih glumačkih raspona, ali ništa više od toga. U glumačkom je ansamblu najslabija točka Nataša Janjić, koja nije uspjela pronaći pravi ključ za tumačenje nevine žrtve, djevojke Elene, kćeri nepravedno optužena suca Vanana. Istina, ta je zadaća vrlo teška, te - uz, upravo, Vanana - i najsloženija u cijeloj drami. Za usklađivanje različitih potencijalnih interpretativnih pristupa (od kojih su neki i pravi sirenski zov), Zoričiću je na raspolaganju stajalo iskustvo, za koje je Nataša Janjić bila uskraćena. To je rezultiralo bljedunjavošću njezina lika, u kojem vidimo plahost, ali ne naziremo slijepo obožavanje oca, koje ga vodi do tragična čina.

Konačan je dojam koji ostaje nakon gledanja ove razumno skraćene verzije Bettijeve Korupcije u palači pravde nedvojbeno pozitivan - riječ je o vrlo dobru repertoaru i produkcijskom potezu zagrebačkoga HNK, koji pokazuje, zapravo, kako bi trebale (uza sve poštivanje razlika) izgledati, na profesionalnoj razini, predstave koje proizvodi središnja nacionalna kazališna ustanova. Možda će, također, time biti potaknuto i zanimanje za sama Bettija, u nas neopravdano zapostavljena - i to ne toliko za Zločin na Kozjem otoku (u kojem neki vide senzacionalne potencijale, što je, zapravo, krivo), nego za neko drugo od njegovih nekoliko kapitalnih djela - primjerice, za Odron na sjevernom kolodvoru, ili pak za Kraljicu i ustanike.

Boris B. Hrovat