Razgrtanje slojeva

Razgrtanje slojeva

Preljub je najčešće pogibeljna zamka za junake trilera i film-noira. Barmen (John Getz) koji na početku filma Krvavo jednostavno (1984) provodi strastvenu noć s poznanicom (Frances McDormand), a zapravo suprugom svojega šefa (Dan Hedaya), ni ne sluti da je taj trenutak iz prikrajka fotografskim aparatom zabilježio beskrupulozni privatni istražitelj (M. Emmet Walsh). Nakon što vidi kompromitirajuće fotografije, prevareni muž od istog istražitelja naručuje ubojstvo supruge i ljubavnika za svotu od deset tisuća dolara, što odvodi tragičnom raspletu i potpunoj propasti svih povezanih s tim događajem.

Pogrešno tempirana ljubavna noć tako pokreće zamršenu priču jednog od najmračnijih noir ostvarenja tijekom proteklih dvadesetak godina. Čak se i znamenita noir trilogija Johna Dahla s početka devedesetih (The Last Seduction, Kill Me Again, Red Rock West) doima blagom i nevinom u usporedbi s prvijencem braće Coen. Gledajući iz današnje perspektive, zanimljivo je da su Coeni već u tom filmu potpuno uobličili svoj stilski pristup. Zrelo su ukomponirali gotovo sve sastojke koje danas smatramo klasikom s prepoznatljivim potpisom: inventivno snimljene kadrove, zanimljive vožnje kamerom, neočekivane rakurse, morbidne prizore, britke dijaloge prožete crnim humorom i drugo.

No, iako Joel i Ethan najveći dio popularnosti duguju upravo ovim prepoznatljivim sastavnicama, vjerojatno ne bi postali značajni redatelji da nisu sposobni sofisticirano i temeljito prodirati u svoje filmske likove. Osim što posvećuju izniman trud razvoju likova i odnosima među njima, Coeni su dosljedni u nastojanjima da svoje filmske sekvence ugođajno razviju i sadržajno ispune do najsitnijih detalja. Ponekad je teško povjerovati da u naizgled jednostavnim sekvencama, koje se odvijaju iznimno glatko i bez narativnih poteškoća, postoji mnoštvo skrivenih značenja, često i suprotnog predznaka od onog kako se na prvi pogled čini.

Kao slikovitiji primjer izdvojio bih prizor u kojem se John Getz ujutro autom vraća kući nakon što je pokopao truplo svojega šefa. Vozeći ravnom cestom obasjanom suncem, dok ispred njega prelijeće jato crnih ptica a iz pozadine dopire melankolična partitura skladatelja Cartera Burwella, primjećuje auto koji dolazi iz suprotnog smjera i blenda svjetlima. Iako zapanjenom Getzu ispočetka nije jasno o čemu se radi, a u kontekstu prijašnjih zbivanja počinje ga hvatati panika, ubrzo otkriva da ga nepoznati vozač upozorava na svjetla koja su ostala upaljena od protekle noći. Spomenuti kadrovi funkcioniraju kao potpuna opreka nasilnim i krvavim prizorima u drugim dijelovima filma; u njima se nazire neizvjesnost i prirodan strah običnog čovjeka koji se spletom nesretnih okolnosti našao u vrtlogu mračnog svijeta zločina. Takvim se postupcima znatno produbljuje značenje djela.

Nakon narativnih zavrzlama kriminalističke priče i bešćutnih postupaka likova koji ne mare za etičke dvojbe prilikom ostvarivanja osobnih interesa, najzad ulazimo u složeno područje intimnih drama i suosjećanja s običnim ljudskim sudbinama. U skladu s navedenim treba biti oprezan prema stavovima brojnih kritičara koji u pristupu braće Coen prvenstveno ističu sklonost karikiranju vlastitih likova i djelomično mizantropiji. Iako na prvi pogled doista izgleda tako, pažljivim razgrtanjem pojedinih slojeva djela nužno otkrivamo i neka druga autorska stajališta.

Elvis Lenić