Put u Indiju

Put u Indiju

Mira Nair izbjegava jednostavno poentiranje igranjem na lako joj dostupnu kartu eksploatirane Indijke; radije pušta Thackerayjeve likove da sami istrpe vlastite sudbine

Drugi put u novijoj povijesti britanskoga filma indijski je dar pritekao u pomoć pomalo ustajalu žanru kostimiranih adaptacija. Vanity Fair Mire Nair, cijenjene redateljice etničkih karakternih studija Salaam Bombay! i Mississippi Masala, tako podsjeća na Elizabetu Shekhara Kapura - taktilnost, kolorit i teksturiranje svakoga kadra stvaraju zamaman doživljaj kojemu je teško naći ravna čak i u današnjemu okružju vizualne zasićenosti izdašnih produkcija. Oba filma dijele i sličnu strategiju predstavljanja publici, s premijerom na venecijanskoj Mostri kao odskočnom daskom za Oscare - do kojih se Elizabeta vinula, a Vanity Fair nije. Znači li to da je posrijedi slabiji naslov?

Zapravo, nije; drukčija su tek vremena, na platnu i pred njime. Potkraj devedesetih, Kapurova dvorska drama prožeta krvlju i spletkama djelovala je hrabro; danas, u crnjim vremenima, Nair distanciranim pogledom na socijalnu probitačnost jedne guvernante jednostavno ne raspolaže istim tipom fascinantnosti. A i teško je većinu današnjih glumica uspoređivati s Cate Blanchett; ipak, Reese Witherspoon ostvarila je vjerojatno najveću ulogu karijere kao Becky Sharp.

KLASNA I ŽENSKA TEMATIKA

Upravo zahvaljujući koloritu i slikovnoj slojevitosti redateljičine vizualizacije, priča o Becky Sharp sada djeluje dosta dojmljivije nego u nedavnoj pedantnoj miniseriji BBC-a. Njezine tragedije i njezini uspjesi doimaju se neposrednima i shvatljivima, jer Mira Nair u svakome trenutku čvrsto drži iznimno složena zbivanja u rukama; njezina emocionalna stanja bivaju iz istoga razloga uvijek jasna, a nikad pretjerano istaknuta. Vanity Fair možda više nema onu izvornu snagu poučne priče o pogibeljima težnji za nadrastanjem svojega socijalnog statusa; ali u sudbini Becky Sharp i dalje se jasno prosijava spektar sjajnih opažaja o klasnoj i ženskoj tematici vremena koje je od nas udaljeno već gotovo dva puna stoljeća. Mira Nair pritom je pronicava barem onoliko kao i Becky Sharp, pa zna da će joj film stajati na najčvršćim nogama ukoliko prepusti gledatelju da sâm stvori spone između onoga vremena i današnjega. Nažalost, u sadašnjim okolnostima, to odbijanje aktualne angažiranosti možda je bilo ključni razlog razmjerne nezapaženosti Vanity Faira.

Od filmskih adaptacija romanopisca Williama Makepeacea Thackeraya jedino se Stanley Kubrick uspio probiti do statusa autentičnoga klasika svojim Barryjem Lyndonom, usput. Sve i ako Nair nema ambicija sličnih njegovima, njezino je postignuće vrijedno upravo zbog svoje različitosti; zbog autentična, živa i pripovjedački vrijedna načina adaptiranja sličnoga predloška, s desetak nosećih likova, lišena čvrste dramske potke. Vanity Fair je film bez prazna hoda u naraciji, i posve osebujan pogled na napoleonsku epohu, u kojem ništa nije dosadno i bijelo; riječ je o kaleidoskopu pažljivo nanizanih situacija koje s prijetvornom lakoćom uspijevaju prijeći pozamašan put.

Najočitiji ključ toga uspjeha možda leži upravo u nacionalnosti redateljice; ma koliki dar, duhovitost i smisao za mjeru Nair iskazivala u svojemu lucidnom, pače antropološkom prikazu britanskog društva napoleonske ere, ona nijednoga trenutka ne zaboravlja da bi taj sajam taštine bio umnogome bljeđi da ga nije izdržavala kolonijalna moć. I opet Mira Nair izbjegava jednostavno poentiranje igranjem na lako joj dostupnu kartu eksploatirane Indijke; radije pušta Thackerayjeve likove da sami istrpe vlastite sudbine. Ali Indija ostaje stalna činjenica preko koje im se životi prelamaju; ni u jednom dosadašnjem filmu o toj eri to nije bilo tako jasno, ni tako presudno.

Vladimir C. Sever