Provokativnost za djevce

Provokativnost za djevce

Melissa P., Sto poteza četkom prije spavanja, prev. Tonko Ribić, Profil, Zagreb, 2004.

Kada pisac i erotoman iz 18. stoljeća grof Mirrabeau piše pornografske knjige, u kojima razotkriva aristrokraciju i crkvenjake u njihovu budoarskom prirodnom stanju i odijeva bludne radnje u barokno literarno ruho, onda u toj pornografiji ima etičke poruge (licemjerju društva) i estetske uzvišenosti (trans ljepote užitka suprotstavljen je društvenoj normi).

Kada markiz de Sade piše o seksualnoj brutalnosti, onda je u toj pornografiji sadržan i zahtjev za nesputanošću i slobodom nakon Revolucije, a i filozofija o morbidnoj ljudskoj naravi.

Kada Nabokov piše Lolitu, onda je toj perverziji pretpostavljena ljubav (sredovječna muškarca prema dvanaestogodišnjoj djevojčici), odnosno, pisac pokazuje kako je ljubav apsurdna, neselektivna, kako je čovjek žrtva mreže iracionalnih osjećaja.

Kada Michel Houellbecq niže opscene scene u životu hedonistički rastrojenoga Bruna u romanu Elementarne čestice, onda je taj animalizam kritika suvremenoga potrošačkog društva koje od čovjeka čini marionetu, koja svoje (ne)postojanje želi iživjeti obiljem tjelesne prisutnosti.

PODIZANJE - RAZINE CINIZMA

Ali, koja je uloga pornografije u popularnoj knjizi Mellise P. Sto poteza četkom prije spavanja? S obzirom da se o njoj raspisaše tabloidi, odnosno novinari koji u provincijama brzopotezno šire svaki polovni svjetski hit, reklo bi se da književne uloge i nema, ali ima zacijelo one stimulativne, za izdanke konzumentskoga doba, koji su svako (antičko) umijeće dobra življenja zamijenili terapeutskim hedonizmom. Samo jeftina psihologija ili neselektivna reklama mogu ovu knjigu gurnuti u javnost. Samo će neiživljeni adolescenti čitati ovaj dnevnik šesnaestogodišnje prostitutke jednom rukom, dok će ga iskusni erotomani čitati dvjema i podići će im se veoma - razina cinizma.

Valjalo bi zamoliti te fenomenologe današnjice, koji detektiraju već odavno prokušana stanja, da nam, za naše noćne budoare, preporuče barem kvalitetnu erotsku ili pornografsku knjigu, koja će nam obuzeti čitavo biće, a ne tretirati nas kao kukavne samotnjake koje treba uvaliti u industriju seksa. Neka pišu o knjizi Prijapov problem Igora Mandića, koja nas obezglavljuje u esejističkoj mreži, zbog koje nam erotika struji i kroz glavu, i kroz dušu, i kroz tijelo, umjesto da nam ispisuju jeftine recepte za iživljavanje žudnje, koji mogu očarati doista samo djevce. Jer, dnevnik te male Mellise nije ništa drugo nego doslovna linearna radnja, dobar predložak za pornofilm, za društvo tek pomomčenih dječačića koji će se, uz boce piva, nadjačavati u navijačkim uzvicima i komentarima.

Pokušaj da autorica te ispovjedne knjige zavije orgijanje u literarno ruho jednako je naivan kao i pokušaj ruralne, neprofinjene žene, da uvali svoje mesnato stopalo u bečku cipelicu. Mala Melissa trebala bi, unatoč bestidnu životu, ostati nevina u duši te autorica razvlači njezine (svoje?) pustolovine u cvjetnu sentimentalnu pričicu o potrazi za pravom ljubavlju, za muškarcem koji će, oh, konačno shvatiti žensku bit!

OD TECHNA DO MOZARTOVE SONATE

Ta opreka potpune vulgarnosti i ushitne kraljevne ostala je estetikom posvemašnjega kiča. Za spajanje krajnosti (nevinosti i perverzije) treba biti domišljat autor, treba znati zaći u tajnu duše, prepletati u njoj sve suprotnosti i ostaviti čitatelja (gledatelja) s dvojbom što je uopće moralno, a što nije. U takvoj nas dvojbi ostavlja, primjerice, odličan film Pijanistica, u kojem mračna i ugledna profesorica ostvaruje u privatnom životu svoju duboku suprotnost. No, u ovom naivnom knjižuljku skače se iz seksa u ljubav, odozdo prema gore, kao iz provalije u zvijezde. Poslije techno-ugođaja (kriještanja, kože, urlanja, kmečanja) autorica baca junakinju u zagrljaj princa te nam u glavi počne svirati Mozartova sonata. Doslovna priča, s površnom motivacijom, rasplinjuje se u romantičnim vizijama, a mi vidimo na kraju sjajna, zabludjela leptirića koji je konačno sletio s dreka na cvijet i pronašao pravi nektar.

Autorica je pokušala prizvati dohove starih majstora te u ispovijedi osjećamo katkada zakulisnu muku mlade aristrokratkinje na dvoru, katkada osjećamo i dušu gospođe Bovary, koja bježi iz provincije u ljubavničke trendove, katkada vidimo Emanuelle, koja se hoće razgolititi poput nimfe. Ali, svi se ti pokušaji utapaju u prozirnu jezeru čiji vidimo i promjer i dno i čija sva unutarnja bića možemo prozreti isprve.

U nas postoji inačica te lake ispovjedne proze, a to su dnevnici Suzane Rog. Zašto uvozimo lošije varijante, koje ne donose baš ništa novo? Knjiga o maloj Melissi nije ni šokantna (jer danas nema novoga ni kulturnog šoka ni umjetničkog krika), nije ni umjetnički vrijedna (literariziranje digresija natezanje je jeftinoga tijesta od koje nikada neće biti kolača) i, stoga, što ona jest? Ona je sredstvo za uzbuđenje i ništa više.

Dnevnik male Melisse, ispovijed prostitutke koja je pronašla čovjeka života svoga, može se objaviti (u skraćenoj i pročišćenoj verziji) u nekom visokotiražnom časopisu poput Moje tajne. Kao knjiga može biti provokativna djevcima i novinarima koji u svakoj gluposti vide rušenje tabua.

Iskusnim čitateljima bit će smiješna, a iskusnim muškarcima - tek preporuka za neiskusne kolege.

Lada Žigo