Pronađeno u prijevodu

Pronađeno u prijevodu

Prijenos iz jednog medija u drugi prožet je zamkama: Peter Jackson izveo ga je spektakularno, ali možda ne i onako maestralno kako to uspjeh njegovih filmova govori. Napokon, Tolkienov Gospodar prstenova jedinstven je dobrim dijelom i zato što počiva na prenošenju (i prevođenju, i tumačenju) jedne zaboravljene baštine - zbog čega je postao najvažniji prozor našega doba u davninu

I lađa isplovi na Visoko more i prijeđe na Zapad, sve dok konačno jedne kišne noći Frodo ne osjeti sladak miris u zraku, te začu zvuk pjesme što stiže pučinom. I tad mu se učini da se, kao u njegovu snu u Bombadilovoj kući, sivi zastor kiše sav pretvara u srebrno staklo i odmiče u stranu, te on ugleda bijele obale i ponad njih daleku zelenu zemlju pod hitrim svitanjem.

Ovaj ulomak, jedan od zaključnih u Gospodaru prstenova J. R. R. Tolkiena, javlja se dvaput u Povratku kralja, trećemu dijelu filmske adaptacije u režiji Petera Jacksona; film se upravo pojavio u proširenom izdanju, i time zaokružio cjelovito predstavljanje cjeokupne trilogije.

U sadržajnom pogledu, Jackson prenosi Tolkienov tekst prizorom isplovljavanja posljednje vilenjačke lađe iz Sivih Luka u blistav zalazak sunca; izričajno, na njemu se temelji Gandalfovo bodrenje maloga hobita Pippina Tooka u najcrnjem trenutku boja za utvrdu Minas Tirith. Izlazak na »Visoko more« (ono što leži iznad zemaljskih oceana) i prijelaz na »Zapad« (smrtnicima uskraćenu zemlju Valinor, »udaljenu iz krugova svijeta«) nosi u sebi sve osobine prijelaza u onostranost: u milost i u smrt istovremeno.

Ulomak je, tako, i zbog sadržaja i zbog načina na koji je ispripovijedan bio bitan Jacksonu i njegovim suscenaristicama Fran Walsh i Philippi Boyens. Takva prilježnost u adaptaciji književnoga teksta rijetka je, i dobro ilustrira odnos stvarnog poštovanja prema predlošku, koji je priskrbio ovoj filmskoj trilogiji poštovanje pretežnoga broja Tolkienovih starih obožavatelja. Riječ je, pritom, o jedinome eksplicitnom iskazu utjehe u ovim filmovima, posvećenim žrtvovanju i nadi, upornu nastojanju ka ispunjavanju pojedinačnoga cilja u trenucima kad se čini da je sve izgubljeno, da su svi ostali protagonisti doživjeli neuspjeh i da će, stoga, junaštvo ostati uzaludno. Tolkienovi junaci vode se spregom tvrdoglavosti i nepokolebljivosti čak i u trenucima kad nade više nema: kralj Théoden će izjahati u sigurnu pogibiju u Helmovoj klisuri; Aragorn će »za Froda« pohitati u napad na nemjerljivo premoćnu Sauronovu vojsku, premda je netom saznao (u jednom od ključnih dopunjenih prizora filma) da je Frodo pao u neprijateljske ruke, te nema nade u pobjedu, koju može donijeti samo uništenje Prstena; za to vrijeme, pak, Frodo i Sam puze na izmaku snaga, mračno uvjereni da im nema povratka, da ih na kraju pohoda čeka tek smrt.

A onda se, u kataklizmičnom sretnom obratu, svrh Helmove klisure pojavi Gandalf s rohanskim Jahačima; uništenje Prstena trenutno satre i Saurona i sve njegove vojske; a po klonuloga Froda i Sama stignu Orlovi - ne puke ptice, nego božanski poslanici. Zbiva se katastrofa sa suprotnim predznakom, događaj koji je Tolkien u svome eseju O bajkama nazvao eukatastrofom. U njemu je, kazat će Tolkien, razlog trajne popularnosti fantastičkoga načina pripovijedanja - iako se s vremenom, s gubljenjem biti i zadržavanjem puke forme, eukatastrofični sadržaj većine bajki sveo na ono šablonsko »i živjeli su sretno na vijeke vjekova«.

Ako je eukatastrofa ključan dio Tolkienova pripovijedanja, onda bi Jacksonovu umijeću u njezinu predočavanju trebalo pripisati lavovski dio razloga za uspjeh ovih filmova. Pritom, začudo, Jacksonove eukatastrofe nisu uvijek podudarne s Tolkienovima: prizora u kojem Pippin pali gondorske svjetionike u knjizi nema, dok najsnažniji sretni preokret u tekstu - rika rohanskih rogova u mračnom času Gandalfova suočenja s Kraljem-vješcem - postoji samo u proširenoj inačici filma, gdje mu se snaga uvelike gubi.

Složenija emotivna stanja, tako bitna Tolkienu, prolaze podosta lošije. Anglosaski ofermod, mračno pomirenje sa sudbinom pri istodobnom prkosnom suočavanju s njom, u tragovima prožima spomenute prizore što prethode sretnim obratima; ali njegov glavni iskaz u knjizi, suočenje Éowyn s istim onim Kraljem-vješcem, u Jacksona je tek još jedan u nizu akcijskih prizora, poentiran nemušto predočenom igrom riječi. A Frodova apoteoza u Sivim Lukama - nakon koje se Tolkienov Sam vraća svome idiličnom životu svjestan da je upravo posvjedočio kraju i koncu cijeloga mitskoga svijeta, tektonskom događaju nakon kojega legende prestaju, a povijest počinje - u Jacksona prerasta u produljen, usporeno snimljen niz suznih rastanaka, s poentom što pruža zaokruženje tek osobnih razmjera.

PUTOVANJE KROZ MRAK

Prijenos iz medija u medij zaslužan je za ovakve promjene narativnoga naglaska, očito. Pogotovo je tomu tako ukoliko je novi medij visokobudžetni populistički film, sniman u razmjerima - i s rizicima - kojima nema presedana. Jackson je u svim aspektima svoje produkcije poduzeo sve ne bi li konačno djelo bilo na razini ozbiljnosti predloška: o postignućima cijele kreativne ekipe, od glumaca do tonaca, od oružara do tvoraca vizualnih efekata, od dizajnera do skladatelja, već je, ipak, dovoljno toga rečeno. (Cijela trilogija, s ukupno sedamnaest osvojenih Oscara, jedino je ostvarenje u povijesti filma koje je dobilo ama baš svaki Akademijin kipić za igrane filmove - izuzev glumačkih.)

Ipak, donekle je lako govoriti o opipljivim, tehničkim kategorijama. Nešto je složenija situacija s problemom adaptacije djela koje ne samo da nije roman (što buni naraštaje književnih kritičara), nego ne sadrži ni većinu onih obrazaca na koje smo u dramskom pripovijedanju naviknuti. Je li samo razlika u medijima odgovorna za razlike u Gospodaru prstenova po Tolkienu i po Jacksonu?

Usudio bih se kazati da nije. Razlike u senzibilitetu, osobnim prioritetima i kulturnom okruženju između dva pripovjedača naizgled su nepremostive - Tolkien je držao katedru engleskog jezika i književnosti na Oxfordu, i bio jedan od najvećih filologa svojega vremena, dok je Jackson samouki redatelj koji je sve donedavno snimao vrlo zabavne, ali i vrlo bizarne, schlock-horror filmove.

Razina Jacksonova filmskog postignuća postaje razvidnija s tom usporedbom. Walsh, njegova suscenaristica i životna družica, rekla je da se njihov zajednički pristup filmotvorstvu stubokom promijenio nakon što su poslušali seminar Boba McKeeja (holivudskog učitelja dramaturgije, znanog iz filma Adaptacija, gdje ga je glumio Brian Cox). McKee polazi od tvrdnje da prizorima koji ne stvaraju sukob, napetost i razvoj likova u filmu nije mjesto. Pri radu na scenariju Walsh i Boyens uzele su taj naputak srcu i dale mu prednost pred svim ostalim ciljevima, naglasivši postojeće napetosti u odnosima protagonista i stvorivši određen niz novih. Postupak je nužan i legitiman te sam po sebi može biti problematičan samo onima koji se nikad nisu prihvatili slična posla. Ali konačno djelo plaća danak ovim okolnostima - zbog gubljenja dijela Tolkienovih suptilnosti, zbog redateljevih prioriteta te iznad svega zbog izazova snimanja triju filmova odjedanput, bez jasna pojma o početku i kraju svakoga od njih pojedinačno.

OPSADA GONDORA

Sitniji problemi mogli su se uočiti već u Prstenovoj družini - Jacksonova sklonost eksplicitnostima na mjestima gdje je Tolkien suzdržan, kao i stalna uporaba vrlo krupnog plana (ne osobito primjerenog velikom filmskom platnu, ali upravo stvorenog za televizijske ekrane - gdje će, putem DVD-a, ti filmovi i dobiti konačni oblik) - ali taj je film bio elegantno uobličen u cjelinu pametnim odnosom prema antagonistima, Crnim jahačima i Sarumanu, koji su cijelim trajanjem prvog sveska književne trilogije ipak dosta daleka prijetnja. Oni donose jedinstvo i stalni dojam progresije priči o linearnom putovanju raznorodnim lokacijama.

Pravi su se problemi, ipak, pojavili s prizorima velebnih bojeva u iduća dva dijela. Jackson je bici za Helmovu klisuru - uzgrednom dijelu knjige, za koji je i sâm Tolkien svojevremeno izjavio da bi ga iz neke eventualne ekranizacije valjalo izostaviti - posvetio oko četrdeset pet minuta filma Dvije kule. Kako bi bitka mogla zaključiti film, uvodni dio radnje bio je znatno produljen: iako se pritom posegnulo za građom iz Tolkienovih famoznih Dodataka, ovaj dio radnje ostao je dramaturški najslabiji dio trilogije. Istodobno je stvarni vrhunac knjige - suočenje sa Sarumanom - odgođen za idući nastavak. Ondje se pokazao suvišnim; prizor tako postoji tek na proširenom DVD-u, gdje mu vrlo očigledno nije mjesto.

Podulji niz prizora premještenih iz Dvije kule u Povratak kralja ima dvojak učinak. Prvo, Dvije kule morale su dobiti posve nov svršetak, sročen kao niz eukatastrofa uz epilog u obliku Samova monologa o značenju bajki, što je ipak tako blisko Tolkienovoj misli da djeluje besprijekorno. Drugo, Povratak kralja bio je prisiljen obraditi tako pozamašan dio cjeline (praktički polovicu) da je iz njega izbačeno štošta što čini izmaštani svijet iz knjige kvazihistorijski uvjerljivim, a narativna zbrka prožima cijelu prvu trećinu filma. Dijelovi ekspozicije koji su davno trebali biti apsolvirani, poput Golumova podrijetla, usporavaju početni zamah; još više to čini već treći po redu prizor dijaloga između podijeljenih strana njegove ličnosti. Ali, ako je Golum oduvijek bio važan dio priče o Prstenu, način na koji se ovdje razrađuje Arwenin lik daleko je od spretnosti s kojom je bila uvrštena u radnju Družine. Priča o njezinoj dvojbi oko napuštanja Međuzemlja, a koja je trebala biti riješena u Dvije kule, samo podcrtava nespretnost još jedne dopune - one zasnovane na Elrondovoj čudnovatoj tvrdnji da će Arwen umrijeti ukoliko Prsten ne bude uništen. (Tek u proširenoj verziji, kad Sauron iskušava Aragorna upravo prizorom njezine smrti, ta silna ekspozicija dobiva nekakav smisao.)

A dok se Boyens i Walsh vrte u krugu oko ta dva lika, ponestaje im dragocjena prostora za ostale. Čak i u ovoj proširenoj verziji, u kojoj se cijela radnja mnogo udobnije odvija, najveća civilizacija Međuzemlja - Gondor - djeluje kao niz statista s tri-četiri govorna lika, nesposobnih za život, a kamoli izdržavanje teške opsade i bitke. Najbitniji među njima - namjesnik Denethor - k tome biva sveden na histeričnu karikaturu, usprkos usrdnu trudu glumca Johna Noblea. Cjelina filma ne uspijeva poprimiti koherentnu strukturu sve do bitke na Pelennorskim poljima, ali tada Jacksonova sklonost akciji iznova uzima maha, i sve postaje podređeno nizanju spektakularnosti. Točno, ona je veoma gledljiva, ali je (poput cijeloga filma) i mnogo artificijelnija od svega što joj je prethodilo.

Ako jedan segment Povratka kralja istinski funkcionira, to je klimaktična sekvenca suočenja na Crnim dverima i istodobna završnog napora za uništenje Prstena: izvrstan primjer snage paralelne montaže, emocionalno, glazbeno i tematski posve koherentan, u kojemu se sve niti radnje spajaju u jednu nerazmrsivu, klimaktičnu fugu. Jackson se u tome dijelu filma konačno odvaja od načina na koji je Tolkien odlučio pripovijedati - niza većih, razdvojenih poglavlja u kojima pratimo samo jedan tijek priče, te o cjelini znamo jednako malo kao i likovi - pa konačno uspijeva stvoriti autentičan film prije nego pojednostavljenu adaptaciju.

ZA DRUŠTVO JE POTREBNO TROJE

Na sreću, Jackson, Walsh i Boyens prvi će priznati svoja odstupanja od knjige: u prilogu o adaptaciji, pridodanu svakom proširenom izdanju, oni objašnjavaju razloge zbog kojih su upravo tako postupili, dok se u mnogo opuštenijim audiokomentarima sâmi posipaju pepelom i objašnjavaju načine na koje se to ipak moglo bolje izvesti. Svatko je general poslije bitke, dakako; valja imati na umu da ljudi koji su izveli ovakav pothvat - desetljećima smatran nemogućim, iz dramaturških koliko i tehnoloških razloga - zaslužuju pohvale prije nego što ih se podvrgne sitnim kritikama.

Svako prošireno DVD-izdanje sastoji se od četiri diska; opis razloga zbog kojih je Gospodar prstenova postao fenomen bio bi krnj kad bi se propustilo napomenuti udio opsežnih dokumentaraca (Jacksonovih Dodataka), kojima je svako od njih popraćeno. Uz to što minuciozno prati svaki korak kreativnoga postupka, te tako pruža iscrpan (i razmjerno iskren) uvid u stvaranje filmova, građa odiše ozračjem uzajamne kreativne potpore, zajedništva i prijateljstva, tako različitim od uobičajena, hinjena i marketinški programirana tona većine posebnih dodataka na drugim DVD-ima. Izazovu adaptacije Tolkiena posvetila se, očito, istinska družina ljudi prikupljenih sa svih strana svijeta, kojoj su studio New Line i novozelandska kinematografija dali priliku da pokaže sve što zna i može, premda nije bilo uspješna presedana ni za projekt takva obujma, a ni unutar žanra fantastike kao takva.

Priča o snimanju Gospodara prstenova prometnula se u svojevrstan eukatastrofični mit suvremene filmske proizvodnje. Takvih međuljudskih odnosa baš i nema u korporacijskim produkcijama današnjih blockbustera, a začudo niti u komercijalno neovisnim, državno financiranim i autorskim projektima zemalja sličnih filmskih gabarita poput Novog Zelanda. (Točno, mislim na našu; ali nemojmo sad o tome.) Dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je internet od svijeta napokon stvorio pravo globalno selo, oko pozitivne energije Jacksonova projekta okupilo se poklonstvo koje brojnošću i oduševljenjem nadilazi sva prethodna.

S jedne strane, uspjeh filmova tako jamči da će Tolkienovo djelo - u većem broju anketa među čitateljima proglašeno najomiljenijom knjigom dvadesetog stoljeća - zadržati snagu i popularnost još zadugo u dvadeset prvom. Ali, je li takva populistička reakcija ujedno i parametar kvalitete? Ankete među kritičarima, napokon, odaju jedva suspregnuto gnušanje nad ovakvim izborom plebsa.

Usudio bih se proglasiti oba stanovišta porazno polovičnima. Dok su obožavatelji krivi za oduševljavanje ikonografijom Međuzemlja i nalaženje neiscrpna izvora razbibrige u tančinama ovog izmaštanog svijeta, književna javnost trpi zbog nekritičkog usvajanja parametara koji su, ipak, mišljeni za stvaralaštvo drukčijih ciljeva - i drukčijega podrijetla. Pretežiti dio kritičke misli protekloga stoljeća posvećen je odnosu pojedinca prema svijetu koji nas okružuje; fantastika se, s vremenom, proglasila bijegom od tog svijeta - i time dobila pejorativni epitet eskapizma. Jedina općenitije priznata fantastička djela od moderne naovamo ona su koja se mogu alegorijski protumačiti - djela Orwella, Goldinga ili Vonneguta.

Jasno, dobar dio fantastike jest eskapistički, jednako onako kao što je dobar dio svega površan i priprost. Suvremena teorija trpi zbog toga: ne može, primjerice, opaziti razloge iz kojih su Tolkienova djela relevantna za naše vrijeme upravo time što nikad nisu jednoznačno alegorijska. Nema naročitih izgleda da se jaz u skorije vrijeme ozbiljnije premosti; ali, srećom, opće zanimanje za Tolkiena privuklo je u novije vrijeme niz stručnih komentatora, tako da još nije utrnula posljednja iskra poštovanja prema modalitetu pisanja koji je tijekom stoljeća tvorio temelj pripovjedne baštine čovječanstva.

PROLAZAK KROZ MOČVARE

Ovakva forma nije puki recidiv, nego samo drukčija prizma; konzervativan, ali ne i reakcionaran prikaz odnosa čovjeka i historijskih procesa koji ga okružuju - možda pojedincu nikad posve jasnih, ali nipošto ne i nepromjenjivih. John Garth u knjizi Tolkien i Veliki rat (2003) iznijet će tezu da je Tolkienovo sudjelovanje u bici na Somi u Prvom svjetskom ratu bilo presudno za izmaštavanje Međuzemlja - ne kao bijega od stvarnosti, nego kao načina da se doživljaj predoči u svojoj mentalnoj punini, a da se ne upadne u beznađe tako svojstveno poslijeratnom naraštaju britanskih pisaca. U Tolkiena povijest fantastičkoga svijeta prvi put postaje povijest dugotrajna poraza vilenjaka i inih mitskih rasa, koji će čak i pobijedivši Saurona naposljetku morati otploviti iz Sivih Luka i napustiti svijet.

Taj prekid jedne tradicije - odlazak cijelog univerzuma u svijet sve mutnije upamćenih legendi, mitova i konačno bajki - ključan je trenutak za razumijevanje Tolkienova nadahnuća. U potrazi za izvornom mitološkom građom svoje nacije, Tolkien nije raspolagao folklornim zapisima poput onih koje su u Njemačkoj prikupila braća Grimm, ili poput finske Kalevale Eliasa Lönnrota. Izvorna je engleska tradicija (za razliku od keltske) bila desetkovana u stoljećima nakon normanske invazije; preostala je samo šačica uglavnom slučajno sačuvanih tekstova, mahom kršćanskog sadržaja, u kojoj tek pojedine riječi znalcima ukazuju na značenja koja su nekoć mogla imati. Tom Shippey, Tolkienov nasljednik na anglističkoj katedri u Oxfordu, u nizu radova iscrpno opisuje procese filološke dedukcije koji su, s vremenom, doveli Tolkiena do statusa najvećeg autoriteta svojega doba za rječnik i nomenklaturu izvornog engleskog jezika - i na kojima počiva njegovo iznova stvoreno Međuzemlje.

Éala éarendel, engla beorthast - »Zdravo éarendele, anđele najsjajniji« - glasi stih iz anglosaske pjesme Crist, upućene simbolu nade (najvjerojatnije Ivanu Krstitelju) poslanu čovječanstvu. Filolozi nisu bili sigurni što riječ éarendel znači, ali se pretpostavljalo da je nekoć bila osobna imenica. Nadahnut time, Tolkien je sročio mit o Eärendilu, nebeskom lađaru s draguljem na čelu, poslanom iz Valinora da osokoli podjarmljene stanovnike Međuzemlja. Kada, tisućama godina kasnije, Frodo u Shelobinom brlogu izvuče bočicu koju mu je dala Galadriel, te usklikne Aiya Eärendil, elenion ancalima, on samo (na kvenijskom jeziku) ponavlja istu onu obrednu invokaciju koja je doprla do kršćanskih vremena stare Engleske.

Postoji sva sila sličnih primjera. Kada Dvergatal, »Popis patuljaka« iz Poetske Edde, najstarijeg znanog izvora nordijskih legendi, uz imena Bifur, Bofur, Bombur, Fíli, Kíli i sva ostala, spomene i ime Gandalfr, gdje sastavnica -alf(r) znači vilenjak, onda nismo daleko od priče o patuljačkoj družini koju predvodi vilenjak sa štapom - od nadahnuća za Hobita, jasno. A kada neznani autor staroengleskog spjeva Exodus prevede ime »Etiopljani« kao Sigelware, onda će Tolkien zaključiti da je jamačno u pitanju izvorna, nezabilježena riječ sigelhearwa, sročena od izraza za »sunce« ili »dragulj«, te pojma koji znači »čađa«. Poslužila je kao najprikladniji domaći izraz za »Crnce užarenih očiju, lica crnih poput čađe«; ali što je izvorno mogla značiti? Vrstu praiskonskog demona, očito: da nije bilo riječi Sigelware, u Međuzemlju ne bi bilo Balroga.

Tolkienova filologija - danas zamrla znanost, zamijenjena lingvistikom koja se ne uzda u individualnu senzibiliziranost - tako je od promišljanja o identitetu i podrijetlu najstarijih zabilježenih riječi u engleskome i srodnim mu jezicima stvorila hipotetsku tekstualnu strukturu u kojoj one imaju smisla. Umjesto da ostane puko stručno nagađanje, ona je kroz Silmarillion, Hobita i Gospodara prstenova bila prenijeta na novo, čisto platno, postavši djelo fikcije: ne samo niz dragulja iz jezične baštine s kojih je obrisana čađa, svojevrstan staretinarski prozor u druga vremena, nego postignuće koje blista vlastitim sjajem.

PROZOR PREMA ZAPADU

Pritom vrijedi zapaziti da se ono zabilježeno značenje riječi éarendel nije izgubilo: kao uvjereni kršćanski intelektualac, Tolkien je sročio cijeli svoj legendarij kao pripovijest o nadi u vremenima prije Božjega Utjelovljenja - o žrtvovanjima onih kojima nije bilo dano da prime sakramente, i o načinima na koje su i oni mogli izbjeći pogansko beznađe i doživjeti milost. Za razliku od spomena bijelih obala i hitra svitanja, ovaj se aspekt Gospodara prstenova nijedanput ne eksplicira u tekstu; a kad čujem da danas katolički učitelji brane djeci da čitaju tu knjigu i gledaju te filmove, zaključci koji se nameću osobito me ne ohrabruju.

Prijevodi i prijenosi iz jednog medija u drugi, iz jednog konteksta u drugi, pa onda i iz jedne ere u drugu, nužno sa sobom nose velike gubitke izvornih značenja. Za Tolkiena je pretpostavljanje njihova postojanja bio izazov iz kojega je sazdao svoj tekst; već danas, s druge strane, sama Tolkienova značenja prolaze istu onu sudbinu kao i anglosaske riječi. Otvorite li hrvatsko izdanje Gospodara prstenova i u njemu potražite onaj ulomak iz uvoda, nećete pronaći ni »Visoko more« ni »Zapad«. Pojam »High Sea« očito je bio odviše sličan pojmu »high seas« (pučina), pa je kao takav i preveden; »Zapad« je postao »zapad«, te je umjesto naziva za Valinor postao tek strana svijeta. Kako su tu važne i najmanje sitnice!

A pogledate li iznova film, zaključit ćete da su bijele obale i hitra svitanja milost koju može očekivati svaki neznani ratni junak, svaki maleni hobit, a ne tek Prstenonosac kao posebnu milost. Ovo doista može zvučati kao eskapizam; ali tekst postaje takav zbog promjene okolnosti u kojima se izgovara - ironično, zbog scenarističke želje da se on nekako nađe u filmu. I premda je za gledanje cjelokupne produljene verzije Jacksonova Gospodara prstenova potrebno utrošiti dvanaestak sati, lako je moguće da će upravo ta, pomalo iskrivljena, filmska inačica priče biti ona koja će zauzeti primat unutar fundusa legendi popularne kulture. Tako teče povijest jezika i pripovijedanja; tako se značenja pronalaze, prenose, prevode i gube, samo da bi se ponovno pronašla, u novome kontekstu i s novim smislom.

Zbog toga je, također, Tolkienovo djelo jasan označitelj upravo našega doba.

Vladimir Cvetković Sever