Od stripa do filma

Od stripa do filma

Već i površan poznavatelj recentne produkcije bez poteškoća može zapaziti da je u posljednjih nekoliko godina, s obiju strana Atlantika, niz filmskih uprizorenja stripovskih predložaka narastao gotovo do poplave. Dvojakost takvih postupaka očitujemo ponajprije u producentskoj težnji za lakim tržišnim učinkom zbog prepoznatljivosti i uspjeha stripovnih izvornika, a i napredak je mogućnosti uporabe računalne tehnologije u filmu omogućio znatno kvalitetniji prijenos iz jedne umjetničke grane u drugu.

No, zanimljivo je da europska koprodukcija s francuskim naglaskom Braća Dalton ne zagovara sama središnjeg junaka glasovitog i, moramo napomenuti, vrlo kvalitetna, strip-serijala Lucky Luke, već skupinu antagonista najčešće prisutnih u pojedinim epizodama, a sam središnji lik smješta u sporedni položaj. No, kako se to prečesto događa u uprizorenjima stripovnih predložaka, scenaristi Ramzy Bedia i Michel Hazanavicius te redatelj Philippe Haim sam izvornik rabe tek kao daleki predtekst u naglašavanju vlastitih ideja. Krhki zaplet teško da se može nositi s kontekstom predloška i stvaralačkom postavu ovoga filma služi isključivo da bi oko njega oblikovali niz slikovnih i zvučnih dosjetki koje bi se trebale dojmiti gledateljstva.

Suočili su se pritom s poteškoćama koje ne obuhvaćaju samo neučinkovitost zapleta nego i nedostatak bilo kakve smislenije karakterizacije središnjih likova, a o sporednima, jasno je, ne može biti ni govora. Označavanje je likova izvanjsko, u slikovnom, a ne unutrašnje u psihološkom ili motivacijskom, pa ih gledatelj teško može pratiti, jer ne postoji razvojni put, početna i završna točka dramaturgije. Čini se da scenaristima i redatelju to i nije bila namjera, jer punu pozornost posvećuju vlastitoj interpretaciji filmskoga tkiva, interpretaciji koja Braću Dalton postavlja vrlo daleko od stripovskog izvornika i približava crtanom filmu, kao i računalnim igricama.

Pokušavaju oni, nadalje, oblikovati postmodernističku cjelinu uporabom raznovrsnih citatnih postupaka, što sežu od uporabe raznorodnih glazbenih tema pa sve do pozivanja na filmsko nasljeđe prošlosti. I nema dvojbe da su u nekima od njih doista domišljati, primjerice u oblikovanju unutarfilmske posvete razdoblju nijemoga filma i svojedobna filmskog žurnala. Uspješnost je nekolicine dosjetki, međutim, nedostatna, upravo zbog toga što su one postavljene naizgled stihijski, odnosno ne sagledavamo ih u okviru filmske cjeline, nego samostalno, pa ne mogu zadobiti ni punu svrhovitost. S druge strane, u prenaglašenu nizu slikovnih pokušaja komičnosti iskazuju autori i pretjeranu mjeru nedostatka dobra ukusa, zbog čega gledatelj ne može uravnotežiti percepcijski odnos spram sama filmskog tkiva.

Scenaristički predložak, dakle, postaje tek šturim predtekstom komedije, predtekstom koji i nema pravih temelja za njezinu istinsku nadgradnju, dok redateljska izvedba možda i odiše kulturološkom potkom, ali ne i učinkovitom provedbom redateljskih postupaka. Ta su dva segmenta stvaralačkoga postava uvjetovala i ponešto kaotičan filmski ritam, nesvrhovitu provedbu montaže Richarda Manzyja. Uspješnim se može učiniti tek naglašeno artificijelna koloristička fotografija Davida Carretera, mjestimice potpomognuta i radom odjela za posebne učinke. O glumačkim je izvedbama zamalo nemoguće pisati, jer im nedostaje ne samo karakternoga temelja nego i izvedbenih značajki. Tako je film Braća Dalton nedostojnim pokušajem uprizorenja izvornika, film u kojem bi mogli uživati tek mlađi naraštaji i istinski nezahtjevno gledateljstvo.

Tomislav Čegir