Od grude do buže

Od grude do buže

U nizu izloženih eksponata zatekli su se radovi naizgled stilske neujednačenosti, što koketira s višeslojnošću problematike koja je nadahnula Ivicu Bobanovića Ćolića. Kontekst njegove skulpturalne osebujnosti počiva u istraživačkom tonu što mu ga je uvelike nametnula organska forma zatečenih ostataka prirode

Možda javnosti ne tako poznat kao velika većina popularnih kipara, Ivica Bobanović Ćolić vrlo se glasno uvrstio među zapažene autore likovne scene u siječnju ove godine. Nedavno priređenom izložbom u prostorijama Galerije Matice hrvatske svoju je zrelost i vokaciju pokazao s petnaestak radova realiziranih u drvu, vrlo simboličnih naziva. Naizgled jasna i čista pristupa materijalu zatočio je u, najvećim dijelom geometrijski oblikovanu materijalu, i Čežnju i Sjećanje i Sunce i Teret života. Taj unutarnji monolog i aktivno promišljanje života urodilo je plodom predočena dugogodišnjega rada. Samouki kipar slušao je prirodnu građu sasušenoga korijena drva ili komada cjepanice koju je obilježio vlastitim znakom.

Strogo reduciranim formama Bobanović Ćolić posegnuo je za vlastitom umjetničkom retorikom. Općenito primjenjujući načelo jednostavna i koncizna obrisa volumena, tek se u segmentima predstavljenih djela obratio složenijom strukturom. Struktura je vidljiva kao trag dlijeta što urešava skladnu geometrijsku cjelinu i utiskuje dušu istinskoga simbolista. Zavidna ljepota kiparstva često leži u njezinoj taktilnosti, osluškivanju izabranog materijala i skladu s prirodom jednostavna likovnog govora pri realizaciji.

U nizu izloženih eksponata zatekli su se radovi naizgled stilske neujednačenosti, što koketira s višeslojnošću problematike koja je nadahnula Ivicu Bobanovića Ćolića. Kontekst njegove skulpturalne osebujnosti počiva u istraživačkom tonu što mu ga je uvelike nametnula organska forma zatečenih ostataka prirode. Drveni volumen jednako je često izražen monolitnom formom, zatvorenom kao da čuva skrivenu jezgru nekakva zametka, dok će se s druge strane autor uputiti u pustolovinu graditelja. Oslonit će se na zakone adicije u potrazi za građom: više puta posegnuti za konstruktivizmom. Ipak, neodoljivo je vezan za iskonsko.

Ivicu Bobanovića Ćolića obilježava promišljeni sklad prostora i volumena, bilo kad je riječ o dominaciji mase ili duboko zagrebanoj tvari. Prostorna omeđenost stoji kao meka ovojnica na kojoj će udarac dlijetom uzvratiti ožiljkom u drvu, stvoriti rustikalnu površinu, gdjegod dopustiti svjetlu da proviri kroz bužu. Uvelike će tu istu površinu autor tretirati plohom bez tretmana, tek je dodirnuti patinom crnila, možda zasjeći volutu duše. Tendencija rasta imenovana je oblikom skulptura. Kad razgrće grane kao raširene ruke ili gradi vertikalu što će mu simbolizirati život. Linija kao granica tijela predočenih izložaka često ostaje bez kontinuiteta, pokazujući bezuvjetno htijenje da se širi, da svoj predviđeni svršetak ostvari izvan margina zadanoga. Kao da se kipar prihvatio svojstva osloboditelja: zatočenom slučaju intimne igre prirode darovao je slobodu, udahnuo riječ.

Snježana Samac