Neobičan poziv

Nedavno sam dobio neobičan poziv. »Zamislite veliki okrugli stol«, pisalo je, »koji se savija od dobre hrane i za njim već sjede pozvani gosti. A vi ste upravo došli i morate im reći odakle dolazite. Možete ispričati priču, napisati pismo ili filipiku, možete si svoju zemlju predočavati kao osobu ili bilo što drugo, što vaša mašta zahtijeva od vas. »Poziv je došao od velikog europskoga časopisa, koji svojim čitateljima što sjede za velikim stolom koji se savija od dobre hrane želi ponuditi priče svibanjskih došljaka. Poziv još sažeto dodaje koliko znakova neka fantazija sadržava, do kada neka prispije u uredništvo, rečeno je bilo - you must flatter the old boy - da ne bi htjeli da nedostajem u tom nizu.

Pomislio sam da se pristojni poziv usput može izvrgnuti u nepristojnost: a što ako pozvanim gostima govorom pokvarim tek? Što ako moja priča ili filipika bude sadržavala sve nešto takvo što može pokvariti veselo europsko banketno raspoloženje? I tada će mi predbaciti nezahvalnost: pozvali smo te k velikom stolu, a ti nam pripovijedaš nevesele i čudačke priče. O da, to mi se već dogodilo, ne jedanput. Jednoć su me, uzmimo, molili da napišem tekst naslovljen Zašto bi Francuzi trebali čitati slovensku literaturu, a ja sam, priznajem, podosta neuljudno odgovorio da ne znam, da me zapravo nije briga zašto bi Francuzi trebali čitati slovensku literaturu, da me jedva zanima što Francuzi uopće čitaju, premda je istina da to gotovo moram znati, jer bez znanja o tome što čitaju Francuzi u mojoj zemlji gotovo nije moguće pravilno čitateljski i kulturno živjeti. Rekao sam i to da uza svu ljubav prema francuskoj literaturi uskoro neće više biti važno što čitaju, niti što pišu Francuzi, isto tako kao Slovenci ili Nijemci, sutra će, budu li uopće još što čitali, čitati samo američku literaturu, kao što gledamo samo još američke filmove i gutaju američku hranu, ako uopće ne budu samo još buljili u svjetlucajuće ekrane i njihovu blješteću produkciju praznine. I bili su uvrijeđeni. I to ne Francuzi - jedan me je francuski učeni gospodin, nakon što je to pročitao, pozvao na ručak - nego neki Slovenci, ti su bili uvrijeđeni, tako se ne govori, rekli su, Francuzima valja laskati, to vole, to uopće nije uljudno, ne priliči se.

Tu noć, kad je stigao čudni poziv, sanjao sam, prilazim velikom okruglom stolu, mnogo je ljudi sjedilo tamo, imali su blijeda i nasmijana lica - tako je u snovima - i gomile hrane na njemu bile su bez boje, mirisa i okusa, kako je to već u snovima. Ovako sam govorio: Ako vas kada nanese put na obalu Istre, dođete li u stari gradić Piran, još točnije, na kameni šiljak mjesta, koji se proteže daleko u more, onda u večernji sat budite pažljivi, ne prepustite se obmani boja, što ih pod oblake štrca sunce, što uranja u more, pazite, možda ćete u tanku prorezu između vode i oblaka, među njima ugledati sjene, o kojima sam već jednom pisao, tada kada ste me još među sebe pozivali kao pisca, ne kao turističkoga vodiča. O sjenama, koje prolijeću amo-tamo, dok se svijetlom morskom površinom, pod žarećim nebom, ne upute prema vama, ponad vaših glava lete i u unutrašnjost zemlje u njezine alpske doline, pa na drugu stranu onamo do panonskih ravnica. To su melankolični đavoli. Ne trebate znati za njih, možete se zadovoljiti turističkim prospektima, koji će vas izvijestiti da ste »na sunčanoj strani Alpa, u staroj europskoj zemlji, u zemlji europskoga prosperiteta, baroka, dobra vina te ljubaznih i veselih ljudi«. Međutim, ako ih već ugledate, one sjene što lete nebom i pažljivo zaobilaze gusto posijane crkvene zvonike na brežuljcima, onda znajte da melankolični đavoli ovdje imaju pravu domovinu. Doma su u alpskim kotlinama, žive u krošnjama stabala i u stjenovitu gorju, u seoskim gostionicama i na nedjeljnim ulicama praznih gradova. Tako nedjeljno praznima da pjesnik Tomaž Salamun piše da u njima i u pokrajini nema ništa, baka mu je rekla, kad je još bio dijete i kad je u Beču sjeo na vlak, tada mu je rekla, tu nema ništa, spavajte sve do Trsta, djeco, između nema ništa. Ili je pak nešto vrlo malo, kako kaže Milan Kundera, koji je također već pisao o toj zemlji, Slovenija je tako mala, piše, da imaju sve rijeke samo jednu obalu. Koliko mi je vremena trebalo, piše, da sam naučio voljeti male stvari; ah, kako mrzim široka polja, debele potiljke i velike narode. Premda je pokrajina mala, ona je i lijepa, gore su visoke, brežuljci su zeleni, vino je slatko, more je modro, ali tko zna, nisu li to samo obmane melankoličnih đavola, pitanje je, bi li ih Kundera još volio, male stvari i ljude, kad bi ih bolje poznavao. U toj se lijepoj pokrajini, naime, od nekad tako rado mrze. Od nekad, ali posljednjih deset godina, otkad su im rekli da mogu govoriti što hoće, mrze se s još većim veseljem, još mnogo ustrajnije, zajedljivije i neumoljivije. Jedan drugomu govore da su mali, zlobni i nevažni. Ma nije istina da mrze strance, strance može mrziti svaki Europljanin, pa to već znamo, oni najradije mrze i zavidno ponižavaju jedan drugoga. Čak i Boga za nuždu poštuju samo zato jer im je stvorio tu lijepu pokrajinu, tada kad je stvarao svijet, govori njihova slavna legenda, tada je brižljivo dijelio ljepotu po zemljama svijeta, štedljivo i oprezno, a na kraju mu je ostao na dlanu pregršt same čiste ljepote i prosuo ju je po zemlji koja se danas zove Slovenija, tu priču od nekad rado pripovijedaju. Tu legendu vole, manje vole jednu drugu, koju im je napisao Ivan Cankar početkom dvadesetog stoljeća, zgodu o posjetu našeg Spasitelja: hoda naš Spasitelj seoskom cestom i vidi čovjeka koji sjedi na krajputašu i neutješno plače. Što ti je, čovječe, upita naš Spasitelj, koji se iz dubine srca sažali nad njim, zašto plačeš? Ja sam tvoj Spasitelj, mogu ti pomoći. Čovjek podigne suzne oči i reče: Slovenac sam. Ako je tako, reče naš Spasitelj, onda ti ni ja ne mogu pomoći. Zatim sjedne pokraj njega, pa se i on gorko rasplače nad njegovom sudbinom. A ni njihova lijepa zemlja ne može im pomoći, jer je njezina ljepota opsjena za putnike. Što više sami gledaju u te opsjene, stanovnici te pokrajine, što se više uspinju na visoke gore i gledaju u žuta polja, više se čine sebi i drugima, sebi još više negoli drugima, ružnima i zlobnima, a ako nisu dovoljno, ako još nisu dovoljno, onda ozlijede sebe i druge, da bude dovoljno. Naravno, tu su se od nekad ljudi brinuli za to da su druge i sebe, sebe i druge ranili i ozlijedili, izabirali su si i društvena uređenja, koja su najbolje odgovarala njihovoj temeljnoj usmjerenosti prema životu, njihovim na duboko melankoličnoj zlobi utemeljenim međusobnim odnosima. Tu su najbolje djelovali opsesivni sustavi, lijepo se razgranao klerikalizam, posve izvorni klerikalni i ogrubljeni oblik razvio je ovdašnji komunizam. Prolaznici često kažu da zemlja nije samo lijepa, nego je i nešto posebno, ima svoj jezik i spomenike pjesnicima i gramatičarima, ali to stanovnici te pokrajine nikomu ne vjeruju, s poezijom i gramatikom ne može se zaraditi, zato ih i ne treba odveć poštovati, kao što ne treba nikada ništa dobro reći o svojoj državi, svojim fakultetima, svojim profesorima, vojnicima, svećenicima ili političarima, osim ako slučajno od njih nemaju kakve beneficije. Jedan drugoga nazivaju ksenofobom, a zapravo su se uvijek priklanjali stranim vojskama i policijama, sudjelovali su ovacijama i aklamacijama, ono što stvarno ne vole oni su sami, ne vole svoju državu, svoju zastavu, svoje susjede, svoj jezik i literaturu. Za literaturu još čovjek razumije, literatura pokušava izraziti svu tu pakosnu melankoliju, kojoj se sve vrijeme i izruguje, no gdje je tajna da tako jako ne vole sami sebe?

Tko piše iz toga slijepog nemira, rekao sam okupljenima za stolom, tko želi veselim podsmijehom prema sebi i drugima govoriti o ljudima i đavolima te pokrajine, tko ih izaziva svojim rečenicama i pričama, đavole i ljude, taj stvarno ne zna zašto bi trebao bilo kome objašnjavati tajne te zemlje, kad bi se eto njezini stanovnici htjeli što prije svega riješiti, svih svojih tajna, svoga sjećanja, svoje mračne melankolije, skrivene u vriskanje, svoga jezika, kako bi što prije bili takvi kakvi ste vi, koji sjedite za velikim okruglim stolom, koji se savija od dobre hrane. Kako bi što prije samo još trgovali i cjenkali se, rekao sam, kako bi u svemu bili takvi kao što su drugi, svi drugi, bilo koji drugi, samo ne takvi kakvi su oni sami, sa svim onim sjenama što prelijeću oko seoskih zvonika i ponad ulica nedjeljno praznih mjesta, sjenama što gotovo veseljački jurnu na morsku površinu i možeš ih putniče, poneku večer vidjeti, u onom prorezu na obzorju, u crvenom žarenju između vodene površine i oblaka, ako tada slučajno stojiš na šiljku, na pramcu kamenoga mjesta, koje izgleda kao kamena lađa, koja već dugo čeka na to da nekamo otplovi.

Prevela Mirjana Hećimović