Naratologija nasilja i patnje

Naratologija nasilja i patnje

Spirala nasilja, pokazuje McDonagh, ne zaustavlja se ni nakon što su počinitelji kažnjeni a krivci tek pokazani

Britanski dramatičar Martin McDonagh jedan je od onih sudionika takozvane nove europske drame s kojim se domaća publika, za razliku od kod nas još uvijek nepročitane Sarah Kane, upoznala. Prije nekoliko godina njegovom je Ljepoticom iz Leenanea ponovno otvorena Večernja scena Kazališta Mala scena, a prije samo par mjeseci završnim je dijelom njegove takozvane linejnske trilogije, tekstom Usamljeni Zapad, Teatar EXIT završio slavljeničku desetu godinu postojanja. Upoznati smo tako s razlogom zašto je McDonagh uspoređivan sa Shakespeareom i to ne na osnovu uvijek relativnih pohvala publike i kritike, nego po vrlo konkretnom pokazatelju - u jednom trenutku na londonskim pozornicama istovremeno su igrale čak četiri njegove drame. Međutim, nakon toga je ovaj rođeni Britanac, koji je plodno tlo za svoj dramatičarski talent pronašao u najmanje razvijenom zabačenom dijelu Irske, odlučio napustiti poetiku koja ga je proslavila. Početak tog odmaka predstavlja tekst The Pillowman, prerada jednog od početničkih neuspjeha, koji je tek nakon praizvedbe u National Theatreu u Londonu 2003. osvojio i Lawrence Olivier Award. Krajem prošle godine komad je doživio i slovensku praizvedbu u Slovenskom ljudskom gledališču iz Celja i ta je produkcija bila gost ovogodišnjeg tjedna besplatnih predstava u Teatru &TD. Zbog nezgodnog termina gostovanje nije polučilo pretjerano zanimanje publike, što je izuzetna šteta, jer je riječ o kvalitetnom tekstu i sasvim solidnoj, na trenutke i izvrsnoj predstavi.

Odmaknuvši se od zadanog područja ruralne Irske, McDonagh radnju ovog komada smješta u neimenovanu totalitarnu državu, kojoj čak ni najneviniji ne mogu zanijekati asocijaciju na upravo istočnoeuropske, tranzicijske primjere. Već u tome je hrvatskoj publici možda i podvaljeno ljekovito razbijanje iluzija - umjesto poistovjećenja s Irskom, zanimljivom u smislu očitih sličnosti, ali i poželjnom zbog naglog razvoja i bljeska u jednu od propulzivnijih zvijezda na europskoj zastavi, ovdje se nudi nešto realističniji pogled na ne tako davnu prošlost kad je sve bilo moguće.

ISTRAGA PREKRIVENA PRIČAMA

Sižejni je okvir komada policijska istraga serijskih ubojstava djece, u čijem je središtu introvertirani pisac, koji ubrzo shvaća da je priveden ne zbog svog djelovanja nego zbog djelovanja njegovih priča. One, pak, kolikogod različite, imaju fabularnu konstantu - svaka završava smrću djeteta. Vođenje istrage prepušteno je žanrovski prepoznatljivom paru koji čine dobar i zao inspektor, no tu je početak i kraj prepoznavanja, jer umjesto ustrajavanja na strukturi disidentske drame McDonagh igru zamršuje uplivom literarne fantazije, prepletanjem nje i kreirane zbilje ionako ne previše konkretne radnje te primijenjene psihoanalize ne samo pisca kao lika, nego i same umjetnosti pisanja kao podražavanja zbilje.

Pretapanje žanrovske strukture i metaliterarnih, pa čak i metakazališnih aspekta ovog teksta, propitivanje mogućnosti upliva umjetnosti na zbilju, bila ona onoliko stvarna koliko smo je u stanju percipirati ili samo jedan od tekstualnih nadkonstrukata fabularne linije života, ključne su ne samo teme, nego i motivi gotovo svakog pojedinačnog prizora u okviru McDonaghove nazoviistrage. I naslov The Pillowman koji u slovenskom prijevodu glasi Blazinec, posljedica je jedne od priča gdje izmaštani lik tog imena pomaže djeci u žuđenom samoubojstvu tako da im roditelji ne shvate da je riječ o dječjoj svjesnoj želji, ipak nerijetko uvjetovan i njihovim odnosom. Opsesija dječjom patnjom, naravno, za pisca nije slučajna, jer ni on ni njegov ne previše mentalno sposobni brat ipak nisu slučajno pozvani na ispitivanje. Spirala nasilja, pokazuje McDonagh, ne zaustavlja se ni nakon što su počinitelji kažnjeni a krivci tek pokazani, jer je ono imanentno civilizaciji, unatoč ili možda baš zahvaljujući, civilizacijskim tekovinama među kojima je, recimo, i naratologija.

OBITELJSKO NASILJE KAO NASTAVAK TERORA

Prozivanje svih strukturnih sastavnica nimalo nije znak da se u tekstu, i predstavi, ne može uživati i bez detaljnog raščlanjivanja. Odnos priče i zbilje tematiziran je već i u popularnijoj literaturi, dok je zlostavljanje djece danas jedna od onih medijskih tema koje uvijek pomažu i povećanju naklade. Trend nije zaobišao ni kazalište, pa su se i na domaćim scenama posljednjih godina pojavljivale drame o zlostavljanju. No, između Proslave i Kako sam naučila voziti, u ovom je kontekstu najbolji primjer komad Caryl Churchill Negdje daleko. Mračna atmosfera državnog terora i rata svih protiv svih koji prožima sve slojeve i pore društva zajednički je nazivnik ovih drama, koje svaka na svoj osobit način progovara o agresivnoj i ne toliko dobro prikrivenoj pozadini suvremenosti.

Predstavu je u Celju kao gost režirao Makedonac Aleksandar Popovski, ovdje pokazavši da je blještavilo kojim je neopravdano opremio Dukovskijevo Bure baruta u Kerempuhu zaista ne treba za kvalitetnu predstavu, no pomogao mu je i sposoban ansambl, od kojeg treba zapamtiti imena Marija Šeliha, Davida Čeha i, možda najviše od svih, Vladimira Vlaškalića. Treba se samo nadati da će The Pillowman nakon slovenske uskoro dobiti i hrvatsku praizvedbu, jer naznake već postoje a taj tekst to zaista i zaslužuje.

Igor Ružić